Nemanja (Aleksa Šantić)/1
| ◄ Naslovna | ► |
(Ćelija obična i prosta. U pozadini, desno, niska jednokrilna vrata od orahovine, a lijevo prosta drvena postelja, gdje oronuo i u dubokoj starosti pošljednje časove boravi Simeon. Na lijevom zidu visi ikona Bogorodičina trojeručica sa prisluženim kandilom. Ispred ikone, na jednom starom stolu, rasklopljeno evanđelje, na kome leži srebreni krst, uz to jedan epetrahilj, putir sa zlatnom kašičicom, brojanice i voštanica. Prema postelji Simeonovoj, na lijevom zidu vise monaške rase i jedna rogozina. Uza Simeonovu postelju kleči Savo, dok Roman pred ikonom nečujno iz Trebnika čita molitve. — Na polju je predosvitno februarsko doba, ali se još kroz malu ćelijsku vidnjaču nazire blijeda mjesečeva svjetlost, koja sve više izumire.)
SIMEON (pošlje grozničavog sna otvori oči):
Koje je doba?
SAVO:
Zvijezde kraju skore...
SIMEON:
Sviće?
SAVO:
Skoro će jutro izbiti iza gore.
Je li ti lakše?
SIMEON (kao u agoniji):
Lakše je ... k’o da mi zora života zori,
Pa duša diže se njoj.
SAVO (gladeći ga po licu):
To tvoje tijelo u ognju jošte gori.
SIMEON:
Kad duša hoće u dalek zavičaj svoj
Gdje nezalazna sunca trepte i griju,
Tada iz duše ognjevi radosti biju.
Pa t’jelo plamti...
SAVO (zajeca ljubeći mu ruku):
Oče!
SIMEON:
Ne plači, drago čedo;
Božija volja!
SAVO:
Oče... ja jošte htjedo’
Ljubiti dugo tvoju srebrenu vlas,
I vjerno na tvog srca velikom žaru
Grijati srce, i slušati, u oltaru,
Molitve tvoje topli i blagi glas.
SIMEON:
I mene boli... i moja suza kanu...
(Briše suze)
I ja bih htjeo da blažen još gledam u te;
No Gospod, eto, neba mi otvara pute...
SAVO (jecajući i ljubeći oca):
Moj dobri oče!
(Kandilo čudesno zatreperi i srebrenu svjetlost prospe po licu Simeonovom.)
SIMEON:
Kakva to svjetlost granu?!
K’o da me, evo, jato zvijezda osu?...
SAVO:
To, oče, na te kandilo svjetlost prosu.
SIMEON:
O, kako toplo! o kako milo grije!
Ne, sine! Ovo svjetlost kandila nije!
Ovo su duše mrtvih ratnika moji’,
Čija krv sveta travke i zemlju poji
Granica naših... Na moje veđe stare
One padaju.
Krilima trepte i zare,
I čekaju me...
SAVO:
Smiri se, oče sveti.
Sviće, a oka još nisi nn truni sveo.
SIMEON:
Bdijem, jer anđeo pokoja moga leti
Čuješ li kako široki šušti mu veo?
(Pauza)
Čuješ li pjesmu? Čuješ li anđela zvuke?
On stupa meni i tople pruža mi ruke
I prinosi mi Vječnog Života čašu.
Pa za to, sine, da bi je spokojno pio,
S ocima svetim oprostit’ bih se htio.
SAVO (brišući suze, monahu Romanu zbori):
Oče, Romane, pozovi braću našu.
SIMEON:
Bliži se doba... Moli ih i pozovi
Nek’ dođu.
ROMAN (lagano ode).
SAVO:
Oče... svog sina blagoslovi!
(Jecajući pane na kolena, prikloni glavu, a Simeon ganut spusti mu ruke na tjeme.)
SIMEON:
Svjetlosti očiju mojih, i plode grana
Moga života! Pjesmo radosti sjajne!
Utjeho, hrano mojih dubokih dana!
Ljubljeni sine, nek’ Gospod nad tobom bdije
I na te lije
Blaga milosti trajne!
Izvori tvoga života da ne bi bili
Oskudni, sine, Vjerom srce oploti!
I njenim dahom sve svoje dane okrili,
S bezdani svake njenim se letom diži!
I sjajan stiži
Radosti i lepoti!
Ostaj i budi izvor što žedne poji;
I krepko stablo s plodima blagodatnim!
Pred tobom polje tvojih otaca stoji,
Pristupi njemu — privij se rodnoj grudi,
Njen sijač budi
I zrnjem prespi je zlatnim!...
SAVO (poljubi ga u ruku):
Ljubavi tvoje mnoge sam plodove brao!
Pa ako negda, u buri mladih leta,
Zgriješih tebi, neka ti nije žao,
Oprosti meni moj Roditelju lepi!
SIMEON:
Prosto ti, sine! I vječno neka te krepi
Blagoslov neba i Oca ljubav sveta!
(Metodije, Hariton, Melentije i Roman i mnoštvo monaha ulaze.)
METODIJE (skrušen pristupi Simeonu i poljubi se s njim):
Oče i druže! Utjeho! Svetiljko naša!
(Zaplače a i ostali monasi brišu suze.)
SIMEON:
Stišajte srca! Ovo je sveta čaša,
Gdje Gospod grela Vječnog Života lije!
MELENTIJE:
O blago onom, ko tako sjajan je pije!...
HARITON:
Ne, naša suza nikad neće stati,
Jer ti nam bješe istinski brat i drug!
SIMEON:
Nagradu za to meni će Onaj dati,
Kad jutros stupim u Njegov zvjezdani krug!
No prije nego skrušena duša ova
Onamo gore svjetlila nađe nova,
I svome Ocu na toplo pane krilo,
Oprostite mi!...
SVI:
Bogom ti prosto bilo!...
HARITON:
A i ti nama praštaj, naš druže smjerni!
SIMEON:
Neka vam je prosto, moji drugovi vjerni!
Hodite da vas zagrli jednom jošte
Simeon stari!
(Brišući suze pristupaju po redu: Melentije, Hariton, Metodije, Roman i poljube se s njim.)
Svijeća kraju skori...
Zbogom! — prislužite duše nek’ svaka gori
Pred ikonama krotosti i milošte!
I pojte njemu, Ocu vjekova svije’!
O teško onome, ko ga poznao nije,
Jer je on svuda! U kolu jasnih planeta,
U letu noći i u rođenju zore!
Na vrhovima klisura i drveta!
O Njemu zbori trava, cvijet i klas!
Priklon’te uho i njegov čujte glas,
I u svom srcu nos’te ga vijek cio!
HARITON:
Vazda si viši od sviju drugih bio!
Pa i sad, kada smiraj tvojijeh dana
Pošljednje ruže na tvoju prosipa vlas,
Stojiš, k’o stablo neslomljenih grana,
I slatkim plodom ljubavi darivaš nas!
O blago zemlji, koja te je dala,
Jer ti joj dade život i tebi hvala!
SIMEON (ganut):
S radošću gledam svoga života veče!
Moju zahvalnost nek’ moja suza vam reče!
(Tare suze.)
METODIJE:
O, kad bi taki u rodu bili česti!
SIMEON:
Hvala vam, hvala!
(Melentiju)
Oče! sad me pričesti!
Pričešćem slatkim k’o rosom cvijet zdravi,
Nek’ okupana duša Bogu se javi!
Metodije (stavi epitrahilj, uze Trebnik i pristupi Simeonu, koga je međutim Savo uz pomoć društva namjestio da uspravno leži):
Otvori srce! Ispovijesti pristupi!
SIMEON:
K’o što je svako grešan na zemlji toj,
Grešan sam i ja. Molitvom svetom iskupi
Grehove moje, i Bogu slavu poj!
(Hor monaha otpjeva: „Carju nebesni“.)
METODIJE (s putirom u ruci pristupi Simeonu):
Pričaščaetsja rab božiji, Simeon česnago Isusa
Hrista vo ostavlenije grehov i žizan vječnuju!
(Hor monaha otpjeva: „Tjelo Hristovo primite”.)
SIMEON (uzme pričešće i njegovo se lice čudesno rasvijetli):
Još ’vaka svjetlos’ preda mnom nije bila!
K’o da me anđ’o dodirnu vrhom krila!
MELENTIJE:
Svjetlost je vazda grijala tvoje pute,
Jer Gospod vazda okom je gledao u te!
HOR NARODA (s polja):
Našu slavu ne ugasi!
Milosti nam pošlji sjaj!
Simeona oca spasi!
Ti mu, Bože, snage daj!
SIMEON (na glas narodne molitve trgne se i svetiteljski nasmijana lica sluša u zanosu):
Sanjam li ovo, pa potok zlatnih riječi
Pokoja slatkog žednu mi dušu poji?!
Otkuda glasi?! Otkuda topli zvuci?!
MELENTIJE:
Pred manastirom to, oče, iarod kleči
I za te moli.
HARITON:
Mnoštvo ratnika tvojih
Čeka i želi da tvojoj pristupi ruci!
SIMEON:
Moj narod! moji ratnici stari, je li?
ROMAN:
Vladaru svome poklonit’ bi se htjeli.
SIMEON (zanosno):
Otvor’te vrata, pustite orlove stare —
Svjetlila moja nek’ me još jednom zare!
(Jedan monah ode po narod.)
METODIJE:
Na molitvi su svu noć probdjeli oni
S kapom u ruci.
SIMEON (ganut do suza):
Roni se, suzo, roni!
Radosti suzo, na susret pođi im svijem
I ti im kaži mog srca topli prijem!
ROMAN:
Mnogi su bosi duge dane i noći
Hodili amo.
SIMEON:
Od Boga bila im plata!...
HARITON:
Svak pita za te i suzne upire oči
Na manastirske ćelije i na vrata.
MELENTIJE:
I Grgur tu je, iako od mnogih ljeta
Ne vidi, niti sam može jedne stope!
SIMEON:
Moj Grgur hrabri?! Uz polet junačkih četa
Što bezbroj puta sa zastavom se pope
Na tuđi bedem?
MELENTIJE:
S unukom sinoć stiže.
(Vrata se otvaraju.)
Evo ih!
(Jezdimir, Uglješa, Strahinja i mnoštvo ratnika i naroda a za njima slijepi Grgur, koga njegov unuk, momče od 15—16 godina, vodi. Svi skinu kape i poklone se prema Simeonu.)
Ovamo bliže
Orlovi moji što, braneć’ svoj timor stari,
Probdjeste često na mrazu i tvrdoj ploči!
(Jezdimir, Uglješa i Strahinja pristupe Simeonu i poljube ga u ruku a on njih zagrli i poljubi u čelo.)
O, kakva svjetlost ogrnu moje oči
I pozni suton moga života zari,
Pa moje smrti gube se hladne tame!
Ovako djeco! Kada se grlim s vama,
Kao da kola zvjezdana padaju na me
I rasiplju se s treptanjem dragoga kama!
STRAHINjA:
Ko ti je ravan?! Još tako srce gdi je?!
SIMEON:
Šta radi moja Duklja?
STRAHINjA:
Bogu se moli za te,
Nemanji slavnom slave vijence vije.
SIMEON:
Hvala ti, zemljo mila!
UGLjEŠA:
Sve su to male plate!
Jer ti si zemlju, prepunu drače i grma,
Presuo sjajem radosti i slobode!
JEZDIMIR:
U tvojoj ruci kako je naša krma,
Brodovi naši prepuni blaga brode!
Polja nam trepte i pune razrasle grane
Plodova zdravih svuda sretaju nas!
I sjaju sunca rodne nam pjevaju strane
I Gospod stupa i njegov čuje se glas!
HOR NARODA:
Blago rodu gdje ti stade!
Blago zemlji što te dala!
Ti joj sunce slave dade, —
Tebi slava! Tebi hvala!
GRGUR (koji je stajao u dnu gomile, sa unukom probije se naprijed):
Propustite me! Moja duša bi htjela
Radosti slatke svijetla piti vrela!
O dajte, sreća nek’ zlatni pokrov mi otka
Propustite me!
SIMEON (na glas Grgurev trgne se i veselo pogleda):
Vjerna i slugo krotka!
GRGUR:
O blago meni! Ja s nova čujem, eto,
Riječ vladara svoga i slave svoje!
Led starosti mi rastapa svijetlo ljeto
I mrtve oči vaskrsla sunca poje!
SIMEON:
Prileti amo, da tvoje junačko čelo
Poljubim, orle, što si zamahom krila
Gonio magle mutne i klikt’o smjelo,
Kad nam je lađa u vrtlozima bila.
GRGUR:
(Pomoću unuka pristupi i pokloni se Simeonu, koji ga zagrli i poljubi. Zatim Grgur klekne uz postelju i napipa Simeonovu ruku i poljubi je.)
Ovo je ona ruka moćna i sveta
Pod kojom bure razdora naših staše!
Pod kojom carski nebu se diže i cvjeta
Svešteno stablo mira i slave naše!
(Opet poljubi ruku.)
Ovo je ona ruka silna i gorda,
Pred kojom dušman uzmicati je mor’o!
Ona poruši bedeme varvarskih orda
I s nje zaklikta pobjede bijeli or’o!
Ovo je ona ruka topla i štedra,
Što ubogima praznično ruho skroji!
I što obiljem, k’o sjajem zora vedra,
Osija srpske zemlje i njine sinove spoji!
(Ponovo ljubi ruku, dok ostali ganuti suze brišu.)
O ruko sveta! ti što si razgnala tame
I svud po zemlji prosula radosti sjaj,
Još jednom izli milosti svoje na me
Unuku mome sveti blagoslov daj!
SIMEON (spusti ruku na unuka Grgureva, koji klekne pored svoga djeda):
Blagoslov tebi, tvom domu, i tvome putu!
Tvoj rani polet neka te diže sreći!
K’o junak ovi, tvoj deda, vazda budi,
Kako bi mog’o svom rodu slavu teći!
(Unuk se digne i poljubi Simeona u ruku.)
GRGUR (ganut do suza napipa Simeonovu ruku i poljubi je):
Hvala ti, oče, hvala,
I Gospod čuo tvoj glas!
Nebesa slavu ti dala,
I duši vječni spas!
HOR NARODA:
Hvala ti, oče, hvala,
I Gospod čuo tvoj glas!
Nebesa slavu ti dala
I duši vječni spas!
STRAHINjA:
Sav Srpski Narod tvoj blagoslov bi htio,
Pa blagoslovi, oče, tvoj narod cio!
(Svi kleknu i prema Simeonu priklone glavu.)
Simeon (podigne oči nebu):
O, Istočniče ljepote i blaga sviju
O, Duše! Care! iz čije visoke krune
Istina jasnih bezbroj rubina griju
I sjajem slave vrelo života pune!
Jedini, Moćni! Veliki i Sobomdani!
Pod šatorima svjetlosti blagodatne
Što njiviš stabla, cvijet i biljke zlatne,
I čije Djelo plodima zemlju hrani!
O, ti što umu našem pokaza mete,
Neiskazani, Besmrtni Oče i Spase!
Pred kojim služe sva sunca i planete,
Molitve moje tople usliši glase!
U svakom času s narodom mojim brodi,
Po pučinama svjetiljke jasne mu pusti!
Ti moćnu ruku na kormilo mu spusti,
I mirnoj luci njegove brodove vodi!
Oživi njega i krepke daruj mu sile,
K’o zdravo stablo zamahom jakih grana,
Neka se i on burama kobnih dana
Odupre tako zamahom sloge mile!
K’o što rijeke širokom moru skore,
Neka sve duše naroda moga lete
Jednome cilju Zavjetne Misli Svete —
Jedinstvu srpskom! Rođenju velike zore!
HOR NARODA:
Bože jedinstva, sloge mile,
Vaskrsne zore prospi sjaj!
Vijence slave, skiptar sile,
S prestolja tvoga nama daj!
Vjerom otaca, što slobodu
Tekoše krvlju, daruj nas!
Nek’ nam u domu i u rodu
Ostane sjajnih djela glas!
Kad ljuti dušman na nas grune
Ti oče blagi, s nama stoj!
U dragom kamu srpske krune
Neka trepti blagoslov tvoj!
Usliši Bože! Pravdo, sini,
I nove slave daj nam plod!
Na v’jek vjekova ujedini
Sve milo Srpstvo, mili rod!
SIMEON (slušajući narodni poklič pane u zanos i lice mu zablista svetiteljskom radošću):
O kako li mi dušu s dalekih strana
Pohode snovi, mili i uzdrhtani!
I odnose je, punu svitanja rani’,
Prazniku slave budućih vaskrsnih dana!
Stare mi oči zlatna pokriva para;
Ja vidim jasno, pod bleskom visoke krune,
On, moj potomak, stupa sa žezlom cara!
Eno ga, eno, sve tamo, do Epira,
Vojske mu stižu, njegov barjak se vije,
I dvoglav or’o s njegove krune grije
I suncu leti! O, tiho! Mira! mira!
Još tren nek’ snovi iz slatke poje me čaše
Da gledam Njega i Praznik slave naše!
(Ostane zaneseno gledajući poluzatvorenih očiju, a u času poleđine nestane i ukaže se zlatna maglena koprena, koja se sve više gubi, dok sasvim iščezne, a u dubini se ukaže krunisanje Dušanovo, kao što je u poznatoj slici Paje Jovanovića. Ovo sve traje koji čas, dok sve ponovo ne pokrije zlatna maglena koprena, i pozadina se spusti.)
Sad mi je lakše... Sad moja duša je lug,
Svrh koga trepti vaskrsne zore krug...
UGLjEŠA:
Mira ti treba. Počini, vladaru mio!
A mi se Bogu idemo moliti za te.
(Poljubi Simeona u ruku, a to isto učini Jezdimir i Strahinja.)
SIMEON:
Zbogom! I svuda s vama blagoslov bio,
U časnom radu da Otadžbini date
Časti i slave! Nek’ pjesme njezinih vrela
Veselo šume i vaše ime kliču!
Krčite trnje i neka svuda niču
I rastu stabla vaših herojskih djela!
Vladaru svome budite bedem i krila,
Neka se vama kiti k’o plodom grane!
I budite mu svi vjerni u sve dane,
K’o što su njedra vaše matere bila!
GRGUR:
Živio Stefan! Živio Nemanjin Dom!
SIMSON:
Ako gdje braću nevolja jošte tuče
I vapiju vas iza tamničkih vrata,
Pođite njima, ponesite im ključe,
I spasite ih sindžira i dželata!
Nek’ jednom, djeco, vaših grobova ploče
Svijetle budu!
NAROD:
Svi krvlju srca svog
Iskupićemo ih! Tako nam pomog’o Bog!
GRGUR:
I meni pruži svijetlu ruku, oče,
Da spustim na nju još jedan poljubac vreli!
(Napipa ruku Simeonovu i poljubi je.)
Tebi sam doš’o s tamnicom očiju svojih,
A sada, evo, moj vaskrs preda mnom stoji,
Jer ljubav tvoja njime mi dušu preli.
SIMEON:
Zbogom! A tamo pod sjajem božjega krova,
Viteže dragi, zagrliću te s nova!
(Poljubi se s Grgurom. Svi, osim monaha, brišući suze izađu a za njima Grgur sa unukom. U tom se začuju jutrenja manastirska klepetala.)
METODIJE:
Na Svetu Goru blagodat dana je pao,
Ljubljeni oče, slugi oltara dozvoli
Na svetu dužnost.
SIMEON:
Zbogom! I za me moli,
Ne bi li Gospod spasenja duši mi dao!
METODIJE:
Svima što sobom sa zemlje nose sjaj,
Bez molitava nebo otvara raj!
(Metodije izađe a za njime ostali. Savo i još nekoliko monaha ostanu uz Simeona.)
SIMEON:
Sveštenu rasu sad mi, sine, obuci,
Nek’ tako spreman otplovim tihoj luci,
Gdje se rijeka našeg života sliva.
U sjaju duga gdje mirno brodar sniva...
SAVO:
(Uz pripomoć drugova obuče Simeonu svešteničku rasu i popravi mu duge zamršene vlasi; te Simeonovo lice dobije blagi i svetiteljski izraz.)
Kako si lijep, kako si blažen i mio!
Kako si sjajan, k’o što si vazda bio!
(Jecajući zagrli i poljubi Simeona.)
SIMEON:
Ne tuži! Gospod zove me u slobodu;
Njegovu volju uznosi, hvali i slavi!
Sad rogozinu, sine, prostri mi po podu,
Na nju da legnem... Pod glavu kamen mi stavi,
Nek’ tako skrušen dočekam čase skore,
Kada ću s Ocem poći na pute zore...
SAVO:
(sa drugovima prostire po podu rogozinu i prenese na nju Simeona, dok je međutim jedan od monaha otišao i doneo kamen i stavio ga Simeonu pod glavu.)
O blago tome što sjajan nebu hodi,
Sa svakom zorom na visu da se rodi!
SIMEON:
Još ikonu mi Bogomajke daj;
Ona je vazda pomoćnica mi bila!
I pred njom duša nek’ nebu razvije krila,
Jer to je, sine, moj davni zavještaj!
SAVO:
(skine sa zida ikonu i prinese je pred lice Simeonovo, koji se prekrsti, cjeliva ikonu i gleda u nju. Tada dvojica monaha, jedan s jedne, a drugi sa druge strane Simeonove postelje kleknu i sve do smrti njegove drže ikonu pred njim, dok Savo isto kleči blizu lijevog ramena očeva.)
SIMEON (gleda u ikonu):
Svetinjo moja! Kao dijete jošte
Ljubljah te s majkom. I kao jutro kroz tame
Sjala si meni! Pa i sad, puna milošte,
Treptiš i blagu svjetlost prosipaš na me!
I čini mi se: tu blizu majka zbori,
I njezin poljub na mome čelu gori...
SAVO:
Smiri se, oče!... Sve više strepi tvoj glas —
Počini.
SIMEON (ugleda, sav ushićen, kako kroz prozor probija prvi stup sunčane rane svjetlosti i obasja ga svega, pa usklikne):
Sunce!...
SAVO:
Sunce te, oče, grije.
Vidiš li kako zlatni vijenac vije
I polaže ga na tvoju srebrenu vlas?
SIMEON:
O, milo sunce! Ja sam se dugo peo
Tebi na susret! I ti pogleda na me
Kopljima carskim probode olovne tame,
I ogrnu me u tvoj purpurni veo...
Ja sijač bijah... Ti blagoslovi zrnje,
I vidjeh kako izbiše klice zdrave
Buduće žetve, da slatke plodove jave
Tamo, gdje negda oštro je raslo trnje...
Ja sam baštovan bio... I stabla sviju
Gnjile sam grane kresao zanosnim žarom,
I ti sva stabla moja obasu darom,
I tice sreće sad tamo gnijezda viju...
Ja putnik bijah... I nisam klonuti htio
Na mučnoj stazi! I puna milosti trajne
Ja nađoh tebe, i nađoh oaze sjajne,
I nađoh hlada, gdje slatki izvor sam pio...
Svuda te nađoh... Pa i na smrti u te
Gledam i moga života ti zariš kraj!
Zbogom! Tobom sam sve moje osuo pute,
Na Otadžbini tvoj carski ostavljam sjaj!
SAVO:
Počini, oče.
SIMEON:
Noć minu. Mjesto zvijezda
Gle sunca!... Tice dižu se iz gnijezda.
I duša, tica, što je u krletki bila,
Radosno, evo, uzdiže svoja krila!
Zbogom ti kliče i sa klicanjem leti
Suncu!...
(Izdahne.)
SAVO (jecajući zagrli mrtvog oca):
O, Sunce! Svjetlosti! Oče moj sveti!
(Iz manastira začuje se jutarnje pojanje:)
„Hvalite imja gospodnje, hvalite rabi Gospoda, aliluja.”
— Zavjesa —
|