Neimenovana pesma Alekse Šantića 47
U svetom času ponoćnjega mira,
Kad tiha rosa počiva na bilju
I bezbroj zvijezda s dalekog svemira
Ljupko se smiješi u anđelskom milju;
Kad blagi šumor mirnim zrakom plove
I nježno cvijeće o zorici sanja:
Tajanstven glasak mami me i zove
Na drago mjesto našeg milovanja.
Kô rujna zora što slavuju budi
Milinom slatkom ono srce sjetno,
Tako taj glasak napuni mi grudi
I dušu diže na prestolje cvjetno.
I prošle sreće zatrepere krila,
Na mrtvoj vjeri zablista se nada:
Preda mnom sine tvoja slika mila
Čarobnim miljem kô boginja mlada.
Sa bajnog prama tvoje guste kose,
Što divno pada na bijele ti grudi,
Mirisi slatki u nebo me nose,
Daleko tamo od svijeta i ljudi.
Ja željno gledam tvoje lice bajno
I nježni osmjeh što mi svemoć sprema,
A srce vrisne, zaplače očajno:
Ja ruke širim - ali tebe nema...
Zaludu pogled u beskrajnost bludi,
To samo bješe prizrak noći tavne;
Ja spustim glavu na umorne grudi
I nijemo snivam cvijet prošlosti davne.
A hladni vjetar leluja mi vlasi
I šumom tone sred ponoćnjeg doba -
Kô svete tuge prekidani glasi,
Kô tajni uzdah sa pustoga groba.