Neimenovana pesma Alekse Šantića 46
Kad svene milja dragocjeno cvijeće
I minu pjesme što sa nade zvone,
Besvjesno kad ti mutni pogled lijeće,
A sjetno glava na grudi ti klone,
Ti tražiš mjesto poznato i milo,
Daleko tamo od svijeta i ljudi,
I skrstiš ruke na umorno krilo,
A more tuge pritiska ti grudi.
Al' ti se preneš kô iz dugih snova,
Zaplamti duša što u bolu tone:
Ti čuješ glase s jatom lahorova
Nad tobom kako tajanstveno zvone.
Sa tvoga lica osmejak polijeće
I opet s vjerom zagrle se grudi,
S talasom milja krvca ti se kreće,
A čelom zračak ushita se budi.
Pred tobom sve je kô što j' nekad bilo,
Ti grliš svijet rukama objema,
A tvoje oko što je suzu lilo
Radostan pogled u visine sprema.
Al' začas opet sva čarobnost minu,
I tvome oku sve je isto tavno,
Jer to su glasi što ih prošlost vinu
Sa mrtve sreće, zakopane davno.
Mostar, 26. septembra 1892.