Neimenovana pesma Alekse Šantića 34
Onamo, gdje lipa usamljena stoji
Odvode me misli uspomena moji';
Tu je mjesto drago,
Gdje sam snove snio, gdje sam ljubljen bio
Ljubeć' čedo blago.
Tu, gdje mnoge noći i večeri kasne
Iz mirne daljine slušah zvuke jasne.
Svaki trepet zvuka bješe sreća sama
I utjeha mila, koja bole slama
A podiže nad,
O, al' mile zvuke raznese mi tama
I jesenski hlad...
Samo lipa stoji, gole grane stoje
Nad pustinjom mrtvom davne sreće moje...