Na mjesečini (Svetozar Ćorović)

Na mjesečini Pisac: Svetozar Ćorović

Na mjesečini

     Preplašeni carić prhnu ispod plota i uzleti uz đulbehar, a nečija glava pomoli se iza ruzmarina i šapatom poče dozivati:
     — Emina!
     Ispod ružina bokora, sa mokre, mirisave trave, kao poplašeno skoči mlado, rumenkasto, čupavo djevojče, osvrnu se na sve strane i prileti ruzmarinu.
     — Jesi li me čekala? — zapita ona glava, gleda-jući joj guste, ugljenaste vitice kako su pale po čelu i po obrazima.
     — Odavno — šapatom odgovori Emina.
     — A ja ti maksuz doš’o — opet će on. — Usput ti, evo, nabr’o ruža, pa donio, da te zakitim.
     Ona ne odgovori. Zasmija se prigušeno i pruži mu iznad plota lijepu glavu, da joj među one čupe ukiti nekolike ruže i da ih zatim tako upletene omiriše.
     — Aha-a-a šta je to? Vidi ti nje! — iznenada, iza njezinih leđa, začu se piskutljiv dječji glas. Oboje prestrašeno otskočiše. Gotovo nasred bašte stajao je nestašni, šejtanasti mali Omer, brat Eminin, i tapšući rukama otskakivao je od zemlje, zadovoljan što ih je ovako na sastanku uhvatio.
     — Šta ću sad? — poluglasno prošapta Emina, zbunjeno gledajući preda se i hitno čupkajući lišće sa grane ruzmarinove, koju je nesvjesno dohvatila.
     — Ništa ... Podmiti ga da šuti — odgovori momče, odmaknuvši se od plota.
     A mali Omer jednako tapšaše i jednako potskakivaše. Počeo i u kovitlac da se okreće i jezik da plazi, neprestano se izmičući na leđa, kako ga ne bi uhvatila.
     — Kazaću hali, kazaću hali — pjevao je rugajući joj se.
     Emina je pristajala za njim, sve to više blijedeći u licu.
     — Hodi meni, hodi, pa ću ti dat’ kolača — molila ga je. — Daću ti i groš.
     — Jok, jok! — pjevao je Omer sa nekom osobitom, čisto djetinjom nasladom, — kazaću ja hali, kako je doš’o Meho, pa te zakitio. Meho te zakitio ... Iiii, Meho te zakitio!
     Emina raširi ruke i pođe prema njemu, silom se osmjehujući.
     — Hodi, lipi moj, pa ću ti dat’ dva groša.
     — Neću, neću. Ja ću kazat’ hali — odgovori mali, opet poskočivši, pa, kao na krilima, izleti kroz kapidžik iz bašte.
     Emina stište male, lijepe šačice i snažno se gruhnu u prsa po onome mjestu, gdje se između rastavljenih peševa tanke ćerćelije i kumašli ječerme, providile bijele obline napupčalih, jedrih dojki.
     — Kuku meni šta će hala kazati! ... — promuca.
     I leže na travu, pod onu svoju ružu i kao da htjede zavući se u žbun i tu se sakriti od svega svijeta.
     Tetke se mnogo bojala. Bila joj to očina sestra, neljubljena i nemilovana djevojka. Prešlo joj četrdeset godina, pa se već počela guriti, jednako čekajući svoga suđenika i jednako udarajući na lice bjelilo i nekakvo starinsko, drečeće rumenilo. Prosjedu kosu, duge, rijetke solufe i obrve bojila je i uvijek trčala poput mladice kakve, hvaleći se da ne zna šta je umor. A, kad je niko od jabane gledao ne bi, bila je tužna, bezgranično tužna. Male, sitne, mišije oči bile joj uvijek vlažne, vodne, spremne da na najsitniju uvredu zaplaču. U kući svi strahovali od nje radi toga. Otac Eminin bio čovjek blag, a otkako mu je prije pet godina umrla žena, Eminina majka, postao još nježniji i imao za čudo bolećivo srce. Sestri je još tada povjerio nadzor nad svojom djecom i što je ona rekla moralo je biti. Nije bila zla, ali ona pretjerana ozbiljnost i tuga ona, ulivala je djeci više straha, nego ma čije prijetnje ...
     — Kuku meni, šta će hala kazat’ — šaptala je prestravljena Emina, sakrivajući se jednako pod ružom i gnječeći travu oko sebe. — Šta ću, ako dođe?
     Slobodni carić dva puta joj je preletio iznad glave, kao da je i on htio omirisati one ruže u kosi joj, ružino trnje izgreblo je po rukama, pa joj krv curi, a ona nije ništa osjećala. Samo je jadikovala, previjala se, praćakala se po travi, kao uhvaćena riba.
     — Evo je! Evo je! Ovdi je! — začu se opet pjevanje maloga Omera i iza kapidžika pomoli se tetka.
     — Evo, ovdi je bilo! — uzviknu on opet i čak prstom ukaza mjesto, gdje je vidio Eminu i Mehu zajedno.
     Emina prigušeno ciknu i dimijama sakri lice.
     — Je li ’nako bilo, k’o što Omer kaže? — zapita tetka običnim svojim, debelim, ni strogim ni blagim glasom, približivši joj se.
     Emina uzvi ramenima, strese se, ali ne odgovori.
     — Bilo je! — dočeka Omer, optrkujući oko njih. — Eno joj i ruža u kosi!
     Emina se dohvati rukom za ruže, brže ih pritište, kao da se bojala, da će joj ih neko oteti. Okrenu se od tetke u stranu.
     — A otkada se znaš s njime? — zapita tetka nakon dužeg ćutanja, gledajući je netrenimice.
     Emina opet ne odgovori.
     Tetka pogleda oko sebe i opazivši Omera koji se nije odmicao, otjera ga iz bašte.
     — Što ne govoriš? — zapita oštrije, pa uzevši je za ruku polako sjede pored nje na travu.
     — Odavno — odgovori Emina, sakrivajući se sve to više dimijama.
     Tetka zagladi solufe i stište je uza se.
     — A je li ti rek’o, da si mu draga? — zapita.
     — Jes’ — izusti Emina i sva se skupi u klupče.
     — A di ti je rek’o?
     — Rek’o mi kad sam bila u dajinice ... On joj brat... Tu me vidio i rek’o mi.
     Tetka snažno stište Eminu, otrže joj dimije sa lica i pogleda pravo u oči.
     — I još, još? — zapita zagušeno.
     — Ništa — gotovo ciknu Emina i povuče ruku natrag. I pogled i izgled tetkin u taj mah neobično je uplašiše.
     — Ne može bit’ — odgovori tetka, ne puštajući ruke. — Ima tu još! ... Dolazi li ti on?
     — N ... ne dolazi, — ušeprtlji se Emina, a rumeni plamenovi opet joj udariše uz obraze.
     — Lažeš!
     — N ... ne dolazi.
     — Ako ne kažeš pravo, kazaću babi! — uzviknu tetka, gotovo razdraženo.
     Emina zadrhta.
     — Dolazi svakog petka — prošapta, oborivši glavu.
     Tetka joj se unese u lice i presiječe je pogledom.
     — Oslen se nećete sastajati, što vas ja iza kapidžika neću gledati ... Hoću da ja gledam šta to radite...
     — Uh, da znaš, šta sam prepatila zbog tebe — šaptala je u petak veče Emina svome Mehi, pružajući mu kitu karamfila kao uzdarje za onomadnašnje ruže. Noć je bila vidna, pa se — osim razgranatih mrkih sjenaka plotova i drveća, što se kao goleme zakrpe ćilimske razastrle po travi, — sve oko njih svijetlilo, mirisalo, a uslobođen carić prelijetao je s grane na granu. Meho večeras nije znao šta da odgovori. Kitu karamfila držao je u ruci i netrenimice gledao u ono mjesto na prsima, gdje joj se između rastavljenih peševa tanke ćerćelije i kumašli ječerme providile bijele obline napupčalih, jedrih dojki. Gledao je u one zaplamljene obraze, na kojima između ugljenastih vitica, osvijetljen mjesečinom, provirivaše blažen osmijeh.
     I, dok su se oni tako gledali, tetka je stajala prislonjena leđima uz kapidžik, a niz suhe obraze tekle su kaljave suze, pomiješane sa bjelilom i rumenilom.
— Ah, da mi je bilo dočekat’ samo jedan ’vaki sa-hat, samo pet dekika — jadikovala je. — To ... to, pa da umrem!....

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 1, strana 44-49 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.