Na kordunskoj karauli
Polećela gavran tica crna
Od Ljeskovca sela kordunskoga,
S karaule cara austrijskog;
Prelećela brda i planine.
Pade tica na jelu zelenu 5
Da b’ umorna krila odmorila,
Al’ pod jelom trideset hajduka,
Među njima Mudriću Nikola,
To je junak čete harambaša.
Oni piju vino i rakiju 10
I mezete mesom ovnujskijem,
O svačemu eglen zametnuli,
A najviše o svojoj nevolji.
Otkad s’ Turčin s Švabom pomirio
I otkad su dogovor činili 15
Da istrjebe u gori hajduke,
Crni dani još crnji postaše,
Poćere im svuda za petama.
Na Krajini turskoj ili švapskoj
Niđe mirna danka za počinka. 20
Tako oni u riječi bili,
Al’ sa jele gavran zagraktao:
„Zlo ti jutro, mladi harambašo!
Ja sam jutros pravo sa granice,
S karaule cara austrijskog, 25
Iz Ljeskovca, sela kordunskoga,
Na kojoj sam noćcu prenoćio,
Svakojeg se čuda nagledao,
Vidio sam carsku komesiju
Koja sudi tvome pobratimu, 30
Pobratimu, mladom graničaru,
Po imenu Dejanović Lazi.
Njega tuži Devčiću Matija,
Graiičarski mladi kapurale,
Da je Lazo s tobom u dosluhu, 35
Da je junak tebi dojavio
Kuda idu straže graničarske,
Karaula kad je bez odbrane,
U njoj samo Fejo Majorina
Koga voli od Beča ćesare 40
I kome je sablju poklonio
Za junaštvo na carskoj granici.
Fejo j' desna ruka obrstaru,
Sa Turčinom bio u dosluhu
Da istrijebe u gori hajduke, 45
I hajduke i jatake njine,
Pa đemove raji popritegnu.
Kad se straže juče povratile,
Majora su našli obješena
Na vratima carske karaule, 50
Karaula pusta, oplijenjena,
Odnešene puške i džebana.
Sada će ti pobru objesiti,
Prvo jutro baš u zoru ranu,
U uvali pod Glavicom suvom. 55
Pratiće ga četa graničara,
A vješati deset kirosana
Od Erdelja grada bijeloga,
Što nemaju ni srca ni duše.
I babu bi svoga objesili 60
Kada bi im care naredio!"
Tako reče gavran tica crna
I odleti sa jelove grane.
Kad hajduci riječi saslušaše,
Među se se malo pogledaše. 65
Niko ne zna što bi besjedio,
Beć gledaju Niku harambašu.
Al’ Nikola junačko koljeno,
Hitro skoči na noge lagane,
Pa družini ’vako govorio: 70
„O družino, moja braćo draga,
Mi ni časa časit’ ne smijemo,
Već poteci kako koji može,
Ne bi l’ stigli do Glavice suve
Prije zore i bijela dana, 75
Da busije tvrde uvatimo
I vidimo što se tamo zbiva,
Ne bi l’ kako Lazu izbavili.“
Tad govori Radulović Jovo,
Desna ruka Nike harambaše: 80
„O, Nikola, dragi harambašo,
Požurimo da ne zakasnimo.
A evo ti naša vjera tvrda,
Ako samo vrijeme pretečemo,
Oni Lazu neće objesiti. 85
Rađe ćemo izgubiti glave
Nego svoga brata upustiti.
Što bi nama rekla sirotinja
Koju Lazo čuva od zuluma,
Od zuluma švapskih izjelica?“ 90
Kad hajduci zbore saslušaše,
K’o jeleni gorom poletiše.
Prelijeću trnje i kamenje,
Preletješe brda i doline,
Nit umorni, nit se ustaviše, 95
Nit jedoše, niti vode piše.
Još se zora nije pojavila,
Na Glavicu suvu dopadoše.
Tu sjedoše pa se odmoriše,
Sa ramena torbe poskidaše 100
I tvrdom se projom založiše.
Sad da vidiš Nike harambaše,
Družini je ’vako govorio:
„Poslušajte, braćo i družino!
Ovdje dolje pod Glavicom suvom 105
Ima, braćo, Klarića uvala,
U uvali bukva razgranata,
Niske grane leže položice,
One Švabi za vješala služe,
Tu vješaju iz gore hajduke, 110
I hajduke i jatake njine,
Tu vješaju nepokorne duše,
Nepokorne mlade graničare;
Samo Turke, braćo, ne vješaju,
Nego za njih otkup uzimaju. 115
Tako vam je, braćo, od Kosova:
Vješala su samo za rišćane.
I bogu je bukva omrznula:
U nju biju munje i gromovi,
Po kori se vide grebotine, 120
Al’ joj dosad naudili nijesu.
Đavo se je s vragom okumio:
Bečki ćesar s carem iz Stambola.
Nego, braćo, mene poslušajte:
Ti, sokole, Radulović Jovo 125
Uzmi sobom šest dobrih junaka,
Kraj uvale dolje posjednite,
Tu će doći carski graničari
Da postave straže po uvali.
Vi se, braćo, dobro posakrijte 130
I od sebe ne puštajte glasa.
Ti, junače, Studen Milovane,
Vodi sobom trojicu junaka
I zasjedni klanca krvavoga,
Dobro gledaj tvrdu karaulu, 135
E da obrst pomoć ne pošalje
Kad krvavu svadbu započnemo.
Ako li se vučki sakrijete,
Niko vam se tamo nadat’ neće.
Pa ako im otud pomoć krene, 140
Ti ćeš znati što ti je činiti,
Kako ćeš ih tamo zabaviti.
Ja ću, braćo, sa ostalim društvom
Kod Klarića gaja dočekati,
Kuda puti vode do uvale, 145
Graničare ja ću propustiti,
Koje Švabo uv’jek napred šalje,
Nek kod bukve straže postavljaju.
Dočekaću kurve kirosana
Koji vode Lazu na vješanje. 150
Na nji’ ćemo muški udariti,
Pa što kome bog i sreća dade."
To rekoše pa se rastadoše
I busije tvrde zasjedoše.
Malo bilo dugo ne trajalo, 155
Iz gore je danak zabijelio,
Ali ide četa graničara
I pred njima Devčić kapurale.
Nosi kuja pušku po srijedi,
Okom sječe i desno i lijevo: 160
Crna duša nečemu se nada,
A za njime idu graničari,
Oni nose puške o ramenu,
Nit govore nit štogođ romore,
Svi gledaju u zemljicu crnu. 165
Kad dođoše do bukve proklete,
Oko bukve straže postaviše.
Sve to gleda Radulović Jovo,
Al’ u kamen on se pretvorio,
Nit se kuda miče nit pomiče. 170
Tad naiđe deset kirosana
I pred njima zmija otrovnica,
Stara guja lajtant Holjevica.
Oni vode Lazu svezanoga.
Na busiju prvu nagaziše 175
Đeno sjedi Mudriću Nikola
Sa svojije’ dvanaest hajduka.
Nikola je njima govorio:
„O, družino, moji sokolovi,
Dobro gl’ajte i dobro gađajte! 180
Samo, braćo, dobro pripazite
Da mi koji Lazu ne ošteti,
Ja ću gledat’ zmiju Holjevicu.“
Tako reče, za kamen pokleče,
Planu šarka, ne ostala pusta, 185
Mrtav pade lajtant Holjevica.
Kad odjeknu gora od pušaka
I padoše čet’ri kirosana,
Svi ostali Lazu ostaviše
I k’o miši nekud nestadoše. 190
Sad da vidiš hrabrog harambaše
Niti čeka kiti pušku puni,
U tri skoka do Laze doleti,
Pa izvadi noža od pojasa,
Presječe mu veze na rukama. 195
Kada Lazo ruke oslobodi,
Grabi prvu pušku kirosanku,
U potragu složno poletješe,
Al’ se brzo natrag povratiše,
Kirosana niđe ne viđeše. 200
Al’ kod bukve grdna smetanija.
Kad kuršumi nebo prolomiše,
Devčić se je jadu dosjetio,
Pa povika svoje graničare:
„Brže za mnom, moji graničari, 205
Kirosani sad su u nevolji,
Nego ’ajte da im pomognemo
I hajdučke kuje pohvatamo,
Koji su nam grdno dodijali,
Dodijali caru i ćesaru. 210
Sve ćemo ih ovdje povješati
I carevu milost zaslužiti,
I darove od cara dobiti.“
Kad to čuše mladi graničari,
Na ino se njima ne mogaše, 215
Stariji se mora poslušati,
Al’ polako straže napuštaju.
Ciči Devčić kao zmija ljuta,
Al’ korake oni ne pružaju,
Već se za njim od nevolje kreću. 220
Sve to gleda Radulović Jovo,
Pa poskoči kao gorsko zvijere
I za njime šestorica druga,
Niz jarugu dolje poletješe
I busiju novu uhvatiše, 225
Pa Devčiću pute zakrčiše
Ali čujte jedno čudo sada,
Čem se, braćo, niko nije nada’.
Planu neka puška iznebuha
Iza leđa Devčić kapurala, 230
Mrtav pade Devčić kapurale,
Ni zemlja ga ne dočeka živa.
Hajduci se čudu začudiše,
Među se se samo pogledaše,
Onda svoje puške isturiše 235
Tek u maglu da se puške čuju.
Graničari nekud pobjegoše,
A hajduci dalje ne makoše,
Nego svoje puške napuniše.
Uto stiže čete harambaša 240
Sa svojije’ dvan’est sokolova.
Sa njima je Dejanovića Lazo.
Oni nose mrtva Holjevicu.
Tu uzeše Devčić kapurala,
Na bukvu ih mrtve objesiše, 245
A na vrat im uža natakoše
Kojano su Lazi namjenjena.
Nek se priča i pripovijeda
Kako sude iz gore hajduci!
Nek obrstar svome caru piše 250
Da nij’ bukva samo za hajduke,
Nego prima i njegove sluge.
Kad hajduci plijena pokupiše,
Tad u goru brzo zamakoše
I mnogi se, braćo, kunijaše 255
Da su svojim ušima slušali
Kad se bukva grotom nasmijala.
Tada bilo, sad se spominjalo.
Vama pjesma i od boga zdravlje,
Meni starcu po čašu rakije 260
Da okvasim grlo osušeno,
Da na guslam’ žice zaigraju
Kad junačke pjesme zapjevaju.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
