NA IZMAKU ZIME
Gle, nebo je vedro k’o detinja duša
Nad samovnim vrtom, nad granama golim,
Još su ptice male daleko, daleko,
Samo ja tu stojim pa se tiho molim.
Proleće se prašta sa poslednji snovi,
Na dah povetarca travica se budi,
Prvi topli dani izmamiće cveće,
A da li i nadu u očajne grudi?
Silna ljubav kipi u prsima našim,
Nemilostiv svet je tako hladno sreta,
Ne razume bole najčistijih srca —
U studenu minu proleća i leta.
Napred, napred samo, ti proleće milo!
Podaj željnom svetu što se meni uze!
Neka mu je srce veselo i puno,
Meni su dovoljne — moje vrele suze.