Na žalu (1911)
Svrh hridi sjedim. Na kamenja siva
Silazi suton i prozirna tama.
S jedrom, daleko, stremi lađa sama,
I zadnji galeb kruži. More sniva.
Negda, kô tica pun rodnih gnijezda,
Moja bi duša u ove trenute
Letila gori na svijetle pute -
Na sjajan susret srebrnih zvijezda.
Ovdje, na žalu, pokraj tvojih vala,
O more moje, nekada je blistô
Jedan dvor zlatan, kô stanište čisto
Perla i tvojih crvenih korala.
O znaš li, one noći kada prodre
Pjesma zvijezda, kako bi pun srme,
U akordima što radošću grme,
Tvoj talas pljuskô pragove mu modre?!
Pri mjesečini, pozno, kad se jave
I rode novi svjetovi u rosi,
Jedna bi nimfa, s ljiljanom u kosi,
Uz njih se pela dižuć oči plave.
I na terasi, gdje ružine krune
Povijaju se, u šuštanju vela
Uza me ona veselo bi sjela,
Harfine tanke dirajući strune.
U tome času, s jedrima od platna
Plava kô nebo, popalo bi lukom
Brodova jato, a s njih mašu rukom
Radosti, sreća, i snovi... Sa zlatna
Balkona mi smo, na pozdrave njine,
Ruže i guste krune hrizantema
Bacali doli, puni toplih trema,
Na plavi zaton... Sve u sjaju pline -
Po talasima sirene se njišu,
I dok im vjetri mrse kosu dugu,
One zasiplju živo jedna drugu
Šakom korala... Stare bašte dišu
Okolo dvora; behar leti s grana;
Golubi moji, šušteći kô svila,
Srebrna svoja razvijaju krila
I prhnu luci s visokih altana.
I dok im trepte ispod grla šare,
Prelivaju se u čudesnoj boji,
Kako bi milo, golubovi moji,
Kružili jedra i zlatne brodare!...
O more, gdje su, gdje su časi oni?
Gdje su terase, ruže? Sreća gdi je?
Ja vidim ništa ostalo mi nije
Do magle što me udara i goni.
Skrhane lađe plutaju, a svrh te
Studene hridi golubova moji'
Srebrno perje raščupano stoji,
I mlade krvi tople kapi drhte...
Kako su sada moje staze oštre!
Meni se čini, sve više i više,
Kô da uz pljusak jedne crne kiše
Po meni tuku gvozdene komoštre.
Gdje kročim, svuda samo grmlja drače,
Razvale, groblja zvijezda i nada...
Na stubovima srušenih arkada
Preda mnom moja zlatna nimfa plače.