NA GROBLjU
Divno i milo svanulo jutro,
MILENČE jasne proljetne zore,
Sunašce jarko veselo sija
I zlati nebo — beskrajno more.
Priroda c'jela raskošjem blista,
Mirisni lahor tihano piri,
A mali bulbul pjesmice slatke
Kroz dveri zraka u nebo širi.
Ovoga — tako prekrasnog jutra,
Ka grobu pođem pradjeda svoga —
Da skinem, tutu i čemer ljuti
Na hladnoj raci sa srca svoga.
U groblje dođoh, — mirno je svuda,
Ni žive duše ne možeš čuti,
Mirisno cv'jeće svuda se širi,
Pjevica slatkih puni su kuti.
Lagano stupah na zelen-travi,
Dok nađoh bašlik pradjeda svoga,
I sjednem dolje na travu meku,
A suza kaplje sa oka moga!
Tude sam plak'o i niz'o jade,
Hladnome grobu, pepelu svetom,
Dok sanak teški na me se svali
I zaspah, tugom obuzet kletom.
Iz groba tad se uzdiže sjenka,
Prilika moga pradjeda mila,
U desnoj ruci, mač joj se blista,
A l'jevu teškim lancem je svila.
Evo ti — reče — proberi, šta ćeš?
Sloboda j' jedno, a ropstvo drugo,
S jednim ćeš uv'jek gospodar biti,
A s drugim vječno zvaće te: slugo!
Pohitam brzo i mač joj kinem,
Ovo je moje, povičem smjelo,
A sjena bliže pristupi k meni
I poljub spusti na moje čelo...
Ja srećan skočim sa mačem golim,
No vjetrić dunu, a sanak pr'nu,
I sjenka nesta — svuda je tiho,
A meni tuga opet se vrnu.
