Na grobu Joanikija Pamučine

Blago grobu i u tami, što se sjaji

Gde kandilo pripaljuju naraštaji.

Zmaj

8. septembra 1896. ova je pjesma čitana na grobu pok. Pamučine, dobrotvora i književnika srpskog, po parastosu koji je dala srpsko-pravoslavna crkvena opština u Mostaru.

O spusti se sa rajskih visova,
Sveta dušo, koju djela krase,
Pa u kolo srpskijeh sinova
Za čas stani, pa nam počuj glase.

Na tvom grobu, što ga trava skriva
I godine za godinom broji,
Evo danas Srbadija živa,
Ushićena tvojim radom, stoji.

U časima, kad svud bješe tama,
Ti si zublju prosvjete nam svio,
Srpskog roda i njegova hrama
Službenik si neumorni bio.

TVoje slovo bješe melem rana,
Bješe iskra, što duhove kreće,
Tvoja ruka svakoga je dana
Srbu srpsko njegovala cv'jeće.

Što je narod, to si i ti htjeo,
Kud je narod, pošao si i ti,
Time sebi divan v'jenac spleo,
Što će trajan, što će vječit biti.
Nisi im'o ni srebra, ni zlata,
Al' od zlata tvoj je duh nam bio.
U narodu gledao si brata,
S njim si pjev'o, s njim si suze lio.

A mi danas lijemo ih jadni,
Da oduška svome bolu damo,
Jer međ' nama, svešteniče radni,
Sveštenika takvog ne imamo.

Srpski boli bjehu tvoji boli,
Srpska sreća bješe tvoja sreća,
Pa gle! Danas, kad se Srbin moli,
U molitvi i tebe se sjeća.

Slava onim', koji radit' mogu,
Pa ih narod poštovati znade
I moli se milostivom Bogu,
Da mu uv'jek takovijeh dade.

I mi danas molimo se žudno
I s tvog' groba podižemo glase:
"Daj nam, Bože, tako srce budno,
Koje samo srpske misli krase!"