Na bijelome hljebu

Na bijelome hljebu Pisac: Svetozar Ćorović

Na bijelome hljebu

(Doživljaji jednoga blagorodinoga ovna, koji je uoči Božića na smrt osuđen i namijenjen za veselicu)

     Osvanulo je badnje jutro, ali ne vedro i nasmijano, nego mutno i natmureno. Sivi oblaci prekrili nebo s jednoga kraja na drugi, zaklonili sunce i prijete mećavom. Vjetar kadikada zvizne i sa zamrznutih grana stresa zaostali snijeg, pronosi ga čaršijom i baca po strehama i krovovima. Zamrzla zemlja šoboće pod noigama. Kraj mahalske česme uhvatio se debeo led, sličan staklenom tavanu. Po njemu, još od prije svanuća, počela se komšijska djeca talizati, ni najmanje ne mareći za to ako koje leđima odmjetri koliko je led širok. Jedino djeca Ilije Ćitirdžije što su, za danas, izostala iz kola svojih drugova. Njima se danas pružila mnogo prijatnija zabava. Upravo to i nije kakva osobita zabava! Stvar je u tome što je Ilija sinoć kupio jednoga ovna i danas hoće da ga zakolje za veselicu, a djeca kao djeca, vole da vide kako će ovan izdahnuti pod nožem. Osim toga vole i da se pobiju oko onvujske bešike, za koju već svako drži da je njegova.
     Radi toga svako i drži za svetu dužnost da ovna pomiluje ili zvrcne po glavi, ili, ako ništa drugo, da ga barem potegne za rep ili za uho. Začudo, blagorodni ovan je sasvim hladokrvno, kao kakav Englez, pustio nek se djeca potpuno zadovolje. Čak ni jednim jeditim migom nije pokazao e ga to tišti. On je mirno oborio glavu, otromboljio uši i zamislio se dublje nego li kakav kritičar srpski. Njegovo ovnujsko srce tištao je daleko veći teret nego li ponižavanje od strane dječije. U nekolika maha oteše mu se tri duboka uzdaha iz prsiju; suze tek što nisu potekle. Sijeno, koje je pred njim ležalo, ni pogledao nije, iako je svakome poznato da se nekada slavio sa svoga divnoga apetita, te se mogao takmičiti i sa seoskim knezom Đurom, kome za ručak trebaju cigle četiri oke hljeba... Lijeno, kao čovjek koji kunja, zaklapao je oči nekoliko puta. Htio je, zar, da domami kakve slike iz prošlosti; ali što je god više tako žmirkao, tim je postajao sve tužniji...
     Vi ćete reći: »E, nije to lako kad se na smrt ide!« ... To, doduše, velim i ja, premda dobro znam da se on smrti ne boji. Umrijeti, to je njemu koliko pojesti šaku sijena, jer svak će na onaj svijet, pa bilo prije ili poslije... Ali je važniji uzrok što ga u misli nagoni!...
     — Svijet je ovaj tako ništavan! — premišljaše ovan u sebi — naročito naš ovnujski rod osuđen je na vječno robovanje. Nemamo svoje kulture, svoje književnosti, svog eposa; nemamo junaka, nemamo oslobodioca, koji bi nas poveo da se borimo za opštu ovnujsku ideju, da stvorimo svoju državu, svoju vojsku, koja bi se mogla oduprijeti i ljudima i vukovima i svima neprijateljima roda!... Mi smo robovi i ostaćemo vazda, jer za drugo nismo ni sposobni... I ja sam rob ... ali ah! ... Kako li slatko bijaše moje robovanje!... Kako li sam bio sretan!... Pa ... ah ... i ne boli me što sam osuđen, ali me boli što me osudi baš ona ... ona ...
     I ovan proli gorke suze. Badava! Nije mogao više izdržati... Donja mu vilica zaigra i on je jecao po svima pravilima ovnujskoga jecanja.
     No dopustićete da vas upoznam s njime još od najranije mladosti.
     On se, s oproštenjem, ojanjio prije tri godine u toru seljaka Rada Golobrada. Vele da je kao janje bio osobito lijep i da je mnogima zapeo za oko. Dvije-tri ovce već su unaprijed zamišljale da će mu biti punice, te mu čak dozvoljavale i da ih sisa. No, kanda se najviše dopadao mladoj ženi Radovoj Jeli, koja nije mogla srcu odoljeti, a da ga između sve janjadi ne odlikuje svojom pažnjom. Ona ga je, obično, uzimala u krilo, gladila po svilenoj vuni i ljubila često, često puta, kao da je on glavom Rade Golobrad. Ona je dozvoljavala da za njom pristaje svuda, čak i u kuću, gdje bi mu, obično, davala štogod za jelo... Tako se on privikao na nju i bio joj odan tijelom i dušom; za njega je samo ona postojala na svijetu, a za nikoga drugoga nije htio ni da čuje... Čak mu ni Rade nije bio osobito u volji, naročito zbog toga što je dva ili tri puta ukorio Jelu kako »nema drugoga posla, nego se mlacka s janjcima« ...
     — Bolan, kako imaš duše da tako govoriš — odgovorila bi ona. — A vidi samo kako je lijep!
     — Prodaću ga! — veli Rade.
     — Nećeš dok sam ja živa! — odvraća ona i goni po starome.
     I tako je to teklo dugo i dugo i on se razvijao i rastao pod njezinom pažnjom. Poneke ovce, one stare, napominjahu mu kako je prispio za ženidbu i kako treba da bira djevojku; ali on ih ni slušao nije. Ta voli on stajati pored Radovice i češati se o njezinu nogu, nego zapasti u najljepše kolo ovaca--djevojaka, pa sve kad bi ga grlile i ljubile...
     U neko doba osjeti on da ljubav Radovice hladni prema njemu. Svaki čas bila je nekako zamišljenija. Često ga puta ni pogledala nije, a kamoli pomilovala; dva ili tri puta zatvorila mu je kućna vrata pred nosom. To ga je tako ožalostilo da jedne noći nikako nije mogao zaspati. Lio je gorke suze a naricao za minulom srećom ... Pa ipak nije mogao dokučiti otkuda i zašto je nastala ta promjena. On se ne sjeća da je ikada i jednim migom dao povoda da mu mlada Radovica uskrati svoju pažnju i ljubav. Štaviše, što je bivao stariji, postajao je sve poslušniji i učtiviji...
     I eto sad ...
     — Ja moram doznati šta je njoj — zareče se tvrdo i zakle se svom travom i sijenom na svijetu da će joj pratiti svaki mig, pokret, svaku stopu; ako ne mogao javno, a ono tajno... Doduše, unekoliko bilo mu je sramno da bude špijun, premda je dobro znao da ima ljudi koji samo za novce tjeraju taj zanat; a, ipošto sndje ni on gori od tih ljudi, to mu, valjda, neće nikio u. grdjeh upisati taj koraik, na koji ga je nagnalo samo njegovo sree.

On odista poče pažljivo pratiti Radovicu, liako daleko učtivije od svih ljudii njegove vrste. On je pratio dzd'alj ega i na takav način da se nikako nije mogia đosjetiti... Ispočetka kao đa mju tnije posao sasvim sreono išao za rukom; ali malo-ipomalo, poče opažati po štošta sumnjivo. Na tu sumnju nagnalo ga je jedno momče, dežmekasto i nadureno, sa maiim brkovima a veiikim nosom i, obično, sa tojagom u ruci. Momče je diolazilo svaki dan i, za čudo, uvijek je znalo udesiti kad Rade Golobrad ode kuda na radnju. Ono je ulazilo u kuću i dugo se zadržavalo tamo. Kad bi se vraćalo, bilo je crveno kao paprika, a ibrkovi mu vazda zamršeni... Ovan kao ovan, od-mah je pomislio da tu nijesu sasvim čiisti posslovi i da to momče svakako o zlu radi. O kakvome zlu, to se nije mogao dosjetiti, ali glavno je da ndje dobra po srijedi. Dakle, moraj u se ne dva, nego četiri oka otvo-riti da se tome zlu u trag uđe...

Dok i tome dođe vrijeme.

Jednoga đana došlo momče, pa, kao i obiično, po-šio u kueu. Toga puta Radovica nije bila u kući, nego pred fcućom. Ono, čim je ugleda, odmah joj pri-stupi i uštinu je za obraz. U ovnu uzavrije sva krv. Smrači mu se pred očima. Ona ništa. Još se i osmjeh-nu i uteče unutra. Momče uđe za njom . . . Ovan škri-pnu zubima i nakostreši se, kao da će odimah na juriš. Ipak se nekako pribra i zastade.

— Osvetiću se! — grmnu na sav glas ovnujskim jezikom i zaprijeti rogovima prema kući. — Zar om da štiipa onu fcoja je mene toli'ko miilovala i fcoju ja nisam smio ni papkom očepiti? . . . I on da ulazi u kuću, a ja da dreždim u avliji? ... Jok d po sto puta jok!.. . Dok je glave na ramenima, dotle ću braniti svoje ... Osveta ili smrt!...

I zaista, on je drhtao od uzbuđenja! ... Mržnja, strahovita mržnja prema onom momčetu zagrijala mu svaku kap krvi u žiliama i on je bio kao u vrućici. Da je moigao, zbacio bi sa sebe runo samo da se rashladi, ali pošto je to bilo sasvim nemiotguće, to je plamtiio sve više i više i jedva je čekao čas kad će se momče pomoliti iz kuće.

— Ha, evo ga! — ibleiknu divlje kad, u neko doba, začu dz kuće njegov glas:

— Zbogom!

— Zbogom poš’o! — odgovara Radovica.

Ovan dskrivi glavu i obori je zemlji, a nioge ra-skorači, baš kao kakav atlet kaid svoju snagu naj-većma hoće da pokaiže.

Momče se dkaza ipred vratima ii pruži nogu, kako će poći dalje . . . Ovan stište junačko srce svoje, skoči kao pomaman i ujedanput — bub! — grunu momče u leđa.

— Jao! — samo što dspusti ono i srušd se na tle. Kapa odleti na jednu, štap na drugu 'stranu, a nos, kako je bio dug, dođe čisto pljosnat i krv iz njega po-teče potokom. Svo lice bilo mu je umrljano zemljom, a krv i iz njega tecijaše na dva tri mjesta; samo što oči ostadoše nepovrijeđene. I Radovica jauknu gotovo u isti maih kada i ono, pa mu pbitrča i poče ga čistiti. A ovan je stajao sa osmij ehom na gubicama i pobjed-ničkim izrazom na liicu.

— Nesrećo! — ciknu Radovica, pošto je onoga malko očistila. — Treba tebe pod nož!

I udari ga nekakvom tojagom po leđfima tako da bi i volu dosta bilo, a kamoli nježnom d blagorod-nom ovnu. No taj udarac njemu je bio sladak i on se nije ni pomaknuo ... Cekao je i drugi... A ona, kao da je znala, ne htjede ga i po đrugi put usrećiti. Samo sijevnu ooima i uljeze u kuću.

Iste večeri, kad se Rade vraćao kući, ona mu izađe na susret, savi mu ruke oko vrata i poče ga Ijuibdtd.

— Šta je to, ženo? — zapita Rade malo začu-đeno...

— Slatki, dragi moj, ti znaš da mi niko na svi-jetu nije draži od tebe . ..

— He, he, znam. .. Ama što m'i to sađ go-voriš? ...

— Da mi uoiniš Ijubav . . .
— Šta je?

— Da sjutra prodaš onoga ovna.

Rade se začudi još više.

— On ti je bio drag — reče.

— Sad nije ...

Rade slegnu ramendma d uljeze u kuću ... A sju-tradan pohitao je da ga sveže i povede na pazar.

— To si i zaradio, nesrećo! — doviknu mu Ra-dovica pri polasku.

Ovan je tužno Mimnuo glavom.

Tako se rastadoše.
Ovan je otooiio glavu i tužno razmišljao o pro-šlosti kad mu Ilija pristupi sa nožem u ruci.

On još jedanput duboko uzdahnu d pođe kud ga povedoše...

1897.

Izvori

• Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 7, strana 13-19 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.