NA ŠĆEPAN — GRADU
Suro, visoko st'jenje u nebo glavu diže,
I mutnim okom gleda u mračne bezdane dolje,
Odakle tihim šumom kristalna Buna gmiže,
I teče kroz cv'jetne bašče i divlje, gole dolje.
Na vrhu oštrog st'jenja, gdje or'o širi krila,
U davno nekada doba diz'o se bijeli dvor,
Slavnoga Hercega tu je palača nekada bila,
A sada pustoš je mrtva — džinovski crn je zbor.
Tu su se nekad davno širile cv'jetne bašče,
I granje mirisne lipe gusti je steralo hlad,
A sad se po divljem kršu gdje koja sjenka drače
Opazit jedva može, — sve mrtvo tude je sad.
O, svete ruševine, što svaki dan se gube,
Života tvoga znaci u ponor v'ječnosti tavne,
Da li će opet s' tebe zatrubit bojne trube,
I zasjat' zrake jasne slobode one davne!!