Nahod Simeun

Uranio starac kaluđere
na Dunavo, na vodu studenu,
da zavati vode na Dunavu,
da s' umije i bogu se moli.
Namjera je starca nanijela,
nađe starac sanduk od olova,
isturila voda pod obalu,
mlidijaše u njemu je blago,
odnese ga u svog namastira.
Kad otvori sanduk od olova,
al' u njemu blaga ne biješe,
već u njemu jedno muško čedo,
čedo muško od sedam danaka.
Iz sanduka čedo izvadio,
pokrsti ga u svome namastiru,
lijepo mu ime nađenuo,
nađenuo:Nahod Simeune.
Ne šće davat čedo na dojilje,
već ga rani u svom namastiru,
rani njega medom i šećerom.
Kad je bila čedu godinica,
kolik' drugo od tri godinice!
Kad je bilo od tri godinice,
kolik' drugo od sedam godina!
A kad bilo o sedam gogina,
kolik' drugo od dvanaest ljeta!
Kad je bilo od dvanaest ljeta,
kolik' drugo od dvadest godina!
Čudno Simo knjigu izučio,
ne boji se đaka nijednoga,
ni svojega starca igumana.
Jedno jetro u svetu nedelju
izišli su đaci namastirski,
te s' igraju igre svakojake:
skaču skoka, među se kamena,
preskače im Nahod Simeune,
preskače im, kamenom odmeće;
mani bjehu đeci namastirski,
pa govore Nahod-Simeunu:
"Simeune, jedan nahodniče!
Ti ne imaš roda i plemena,
ti se neznaš od roda kakva si,
tebe j'našo starac igumane
u sanduku vodi pod obalom".
Mučno bješe Nahod-Simeunu,
ode Simo u svoju ćeliju,
pa uzima časno jevanđelje,
čati Simo, a suze prosipa.
Dolazi mu otac igumane,
pa on pita Nahod-Simeuna:
"Što je tebi, Simeune sine,
te ti roniš suze od očiu?
Što je malo u mom namastiru?"
Veli njemu Nahod-Simeunu:
"Gospodine, oče igumane,
kore mene đaci namastirski
da se ne znam od roda kakva sam,
da si našo mene pod obalom;
već čuješ me, oče igumane,
ako znadeš boga istinoga,
daj ti mene tvojega đogata,
da ja idem u svijet bijeli,
da ja tražim, od kakva sam roda:
al' sam kakva roda horjatskog,
da l'od kakva roda gospodskoga;
ja l' ću skočit u tiho Dunavo!"
Žao bješe starcu igumanu,
pazi Sima kako svoga sina.
Poreza mu sv'jetlo odjelo,
dade njemu hiljadu dukata
i đogata svoga iz podruma.
Ode Simo u svijet bijeli.
Hoda Simo devet godinica,
traži Simo roda i plemena,
al' kako će njega nahoditi,
kad nikoga pitat ne umije?
Kada nasta godina deveta,
na um pade Nahod-Simeunu
da on ide svome namastiru;
on povrati svojega đogata.
Jedno jutro bješe uranio
Ispod grada bijela Budima;
Odrast'o je Nahod Simeune,
A ljepši je od svake đevojke,
Dobro svoga odgajio đoga,
Poigrava poljem Budimskijem,
A zapjeva grlom bijelijem;
Gleda njega Budimska kraljica,
Kada zgleda Nahod-Simeuna,
Ona viče tananu robinju:
"Živo idi, tanana robinjo,
"Pod junakom uvati đogata,
"Kaži njemu: "Kraljica te zove,
"Nešto tebe ima govoriti."
Ode živo tanana robinja,
Pod Simom je konja uvatila,
Simeunu tiho govorila:
"O junače! zove te kraljica,
"Nešto tebe ima govoriti."
Tad' Simeun povrati đogata
U avliju pod bijelu kulu,
Dade đoga tananoj robinji,
A on ode uz bijelu kulu.
Kad iziđe gospođi kraljici,
Kapu skida, do zemlje se svija
I kraljici Božju pomoć daje,
Kraljica mu Božju pomoć prima,
Sjede njega za sovru gotovu,
Donesoše vino i rakiju
I lijepu svaku đakoniju.
Sjedi Simo, pije rujno vino,
Al' ne može gospođa kraljica,
Već sve gleda Nahod-Simeuna.
Kad je noćca bila omrknula,
Tad' kraljica reče Simeunu:
"Skidaj ruho, neznana katano!
"Valja tebe noćiti s kraljicom
"I obljubit' Budimsku kraljicu."
Simeuna vino prevarilo,
Ruho skide, leže sa kraljicom,
Te kraljici obljubio lice.
Kad u jutru jutro osvanulo,
Simeuna popustilo vino,
Te on viđe, što je učinio,
Simeunu vrlo mučno bilo,
Skoči Simo na noge lagane,
Opremi se, pa ode đoginu,
Ustavlja ga gospođa kraljica
Na šećerli kavu i rakiju,
Simeun se ne će ustaviti,
Već on svoga usjede đogata,
Ode Simo niz polje Budimsko.
Dockan Simu na um pripanulo,
Ostalo mu časno jevanđelje
Kod kraljice na bijeloj kuli;
Vrati Simo pomamna đogata,
U avliji konja ustavio,
A on ide na bijelu kulu,
Ali sjedi gospođa kraljica,
Sjedi mlada kuli na pendžeru,
Ona čati časno jevanđelje,
Roni suze niz bijelo lice;
Reče Simo gospođi kraljici:
"Daj, kraljice, časno jevanđelje."
Odgovori gospođa kraljica:
"Simeune, dugo jadan bio!
"U z'o čas ga roda potražio!
"A u gori doš'o u Budima
"I noćio s gospođom kraljicom
"I kraljici obljubio lice!
"Ti si svoju obljubio majku!"
Kad to začu Nahod Simeune,
Proli suze od bijela lica,
Pa uzima časno jevanđelje
I kraljicu poljubi u ruku,
Ode Simo do svoga đogata,
Usjede ga, ode namastiru.
Kad je bio sprema namastira,
Ugleda ga otac igumane,
Pozna svoga đoga iz podruma
I na njemu Nahod-Simeuna,
Malo bliže pred njeg' izlazio,
Simeune spade od đogata,
Pokloni se do zemljice crne,
Ljubi oca u skut i u ruku.
Govori mu otac igumane:
"Đe si mene, Nahod-Simeune?
"Đe si mene toliko vrijeme?"
Veli njemu Nahod-Simeune:
"Ne pitaj me, oče igumane!
"U z'o čas sam roda potražio,
"A u gori doš'o do Budima."
Sve se njemu ispoviđe Simo.
Kad to čuo otac igumane,
Uze Sima za bijelu ruku,
Pa otvori tavnicu prokletu,
Đeno leži voda do koljena,
I po vodi guje i jakrepi,
Simeuna baci u tavnicu,
Pa zatvora tavnicu prokletu,
Ključe baci u tiho Dunavo,
Pa je starac tiho govorio:
"Kad izišli ključi iz Dunava,
"Simeun se grija oprostio!"
Tako stade za devet godina.
Kada nasta godina deseta,
A ribari ribe povataše
I u ribi ključeve nađoše,
Dokazaše starcu igumanu;
Igumanu na um pade Simo,
Pa on uze ključe od tavnice,
Te otvori prokletu tavnicu,
U tavnici vode ne imade,
Niti gmižu guje i jakrepi;
U tavnici sunce ogrijalo,
Simo sjedi za stolom zlatnijem,
U rukama drži jevanđelje.