Nad grobom svoje mile majke

Milo Jovović

Oj da znadeš, majko mila!
Kakva bol mi srce kruži,
Kakvom tugom tvoj sin harni
Neprestano plače, tuži.

Nema mira ni utjehe,
Ti bi njega utješila,
Kad ga jadi bi dopali
Uzdan'o bi: majko mila!

A sad te više nije,
Smrt nemila tebe uze,
S toga, majko, slatka majko,
Moraš l'jevat' gorke suze.

Do sad moje srce nije,
Znalo, što će tuga reći:
Kad sam tebe milu im'o,
U svakoj sam bio sreći.

Sa poljupcem tvojim svetim,
Vedrila se duša moja,
Tebe zivljah sred tišine
I vapijah po sred boja.

A sad, ko će da zam'jeni
Ono ime puno slasti?
Čija li će ljubav imat'
Nada sinom tvoje vlasti?

Ah' ničija! Ni osjena
Bit' ne može, jasno to je –
Za to j' majko, tako silno,
Ucviljeno srce moje.

Oj ljubavi materinska,
Vrelo sreće najmilije!
Jer ko ima živu majku,
Njega blago sunce grije.

Al' kad Bož'ja volja htjede,
Da mi t' slatki život skrati,
Meni samo preostaje
Da t' uskliknem: draga mati!

Naselje ti rajsko dao
Gospod duši, majko mila;
A zemljica što t'pokriva,
Ona tebi laka bila!


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milo Jovović, umro 1916, pre 108 godina.

Bar, 7. februara 1902. god., Milo Jovović, „Golub“, broj 5., u Somboru, 1. marta 1902., str. 69.