Nadmudrio cara
Bio jedan vladar oholi po ćudi,
U njemu je bilo svakojakih mana,
Od njega su češće postradali ljudi,
Vješala su spravna bila svakog dana.
Pa osim mogućstva, bogastva i slave,
I mudrošću htjede prvenstvo da ima,
Drhtale bi pred njim najmudrije glave,
Jer pitanja glupa zadavaše njima.
Pa ko nebi znao da ih odgoneta,
Odma bi mu glava odrubljena pala.
Jednoga je dana ta zadaća kleta
I pastira crkve vladiku zapala.
Pozvao ga k sebi, pa ozbiljno reče:
Sad hoću da kušam vr'jednost uma tvoga,
Tri pitanja eto, misli se do veče,
Ako želiš izbjeć oštra mača moga:
Gđe j' sredina zemlje, da mi kažeš čisto,
I koliko zv'jezda imade na broju,
A kad k meni dođeš da znaš reći listo,
Sve što budem mislit tad u pamet moju.
Uzbunjeni pastir zabrinuto ode,
Pa razmišlja sada kako će i što će,
Ne zna da se liši velike nezgode,
Tirjanina silnog da izbjegne zloće.
Primiče se veče, vr'jeme od užasa,
Sad mora da ide, r'ješenje da nosi,
Pomoći mu ne zna okupljena masa
Prijatelja milih, koje suza rosi.
Vjerni njegov kuhar začuđeno osta,
Neznajući uzrok te nenadne tuge,
Pa kad sve razumje, tad odvažan posta,
Te vladici reče: evo tvoje sluge,
Ja ću radi tebe odit caru pravo,
I tako je mračno poznati me neće,
Pa s pomoću Boga vratiću se zdravo
Je li sada doba da se tamo kreće?
Preobuče odmah na sebi mantije,
Pa uzjaha brže na magare svoje,
Do malo je bio kod carske kapije,
Misli mu se kobne po pameti roje.
Kad ugleda cara, pokloni se smjerno:
R'ješenje ti nosim, saslušaj me samo,
Đe j' sredina zemlje kazaću ti vjerno
Nadahnućem svetim nepogrešno znamo.
Baš na ovom mjestu, tvrdo se uvjeri,
Sredina je zemlje, naša kruno slavna;
Ne bude li tako, ti slobodno mjeri,
Pa neka su za me tad vješala spravna.
Car o tom posumnja, da l' je zbilja tako,
Ali što da radi na odgovor ovi?
Da s' mjeruć uvjeri, to baš nije lako,
Pa na r'ječi dalje da proslovi.
A što želiš znati zvijezde po broju,
I to ću ti reći pravo bez prevare,
Da uvjerim boe sv'jetlu krunu tvoju,
Doveo sam sobom to moje magare.
Na njem ima dlaka ni manje ni više
Kolik' ima zv'jezda, vladaru čestiti,
Načup'o sam ono što odveće biše,
Da s' boe uvjeriš moš ih prebrojati.
Car o tom posumnja da l' je zbilja tako,
Ali što da radi na odgovor ovi?
Da s' brojeć uvjeri, to baš nije lako,
Pa na r'ječi dalje o tom ne proslovi.
Sad mi, reče car mu, i treću pogodi,
Pokaži što mislim, pak si sretno proša'
Al'naš vješti kuhar, hitar u toj zgodi,
I sada je lako na mis'o mu dopa'.
Vi mislite care, da vladika jesam,
Njegove su samo na mene mantije,
Pustite me sada, pogodio sve sam.
Car začuđen stade da se na to smije.
Pa u sebi misli, kakva mora biti
Vladičina mudrost, kad momci njegovi
Znadu na pitanje svako pogoditi,
Pa na r'ječi dalje više ne proslovi.
Zadovoljan kuhar pokloni s' umilno,
Uzjaha magare, pa veselo ode,
Priznanje je stek'o od vladike silno,
Jer ga vješto znao lišiti nezgode.
|
Bar, 1903. g., Milo Jovović, „Golub“, broj 16., u Somboru, 15. oktobra 1903., str. 252. – 253.