Nada
Kad oblaci nebo skriju,
I u crno sve zaviju,
Pa od danka stvore noć,
Ko nam veli: "Sve će minut,
Kroz oblak će opet sinut
Sunce sveto, božja moć"?
Kad nam snijeg dolje skrije,
Kad nas zima ledom bije
I srdito širi jed,
Ko nam duši glasa kreće:
"Doć će opet pramaljeće,
Rastopiće tvrdi led"?
Pa i starca, kom su dani
Već života izbrojani,
Kom je grobak iskopan,
Ko ga tješi u toj bijedi,
Pa mu Šapće: "Starče sijedi,
Još ćeš živjet koji dan"?
Kad nas sudba bičem šine,
Pa nam sreća naglo mine,
A dušu nam stegne vaj,
Ko nam ne da malaksati,
Ko nas milim glasom prati:
"Svakoj bijedi dođe kraj"?
To je tajna sila sveta,
Što oko nas vječno lijeta;
To je nada - rajska moć!
To je zvijezda najmilija,
Što nas krijepi, što nam sija
Kroza mrklu tavnu noć.
U Mostaru, 17. februara 1889.