Mustaj beg Delibegovići budimski vezir (Foča)

Podranio beže Mustaj beže,
Mustaj beže Delibegoviću,
U Budimu gradu bijelome,
Pa sa svoje dvije delibaše.
Hoda beže po gradu Budimu,
Te sejiri kule i munare.
Na golemo čudo udario,
A pred jednu u Budimu kulu;
Kolika je u visini kula,
U visini od sedam bojeva,
U širinu od dvan’est pendžera.
Oko kule tri obruča zlatna,
Pokrivena žutim tenećetom;
Na vrhu joj od zlata jabuka,
Odasjava prema suncu žarkom.
Oko kule kamena avlija,
I avlija od boja četiri.
Na avliji gvozdena kapija,
U avliji voda šadrvana,
Iz nje teče dvanaest česama,
Sve joj lule od zlata izlite,
Pokraj njihe pleteni sindžiri,
A na njima od srme tasovi;
Na avliji otvorena vrata.
Onda reče beže Mustaj beže:
„Delibaše moji hizmećari.
Čija j’ ovo kula u Budimu?”
Delibaše begu besjediše:
„Ovo j’ kula bega Mehmed bega,
Ama bega ne ima kod kule.
Evo ima sedam godin dana,
Kako su ga surgun učinili
Iz Budima grada bijeloga;
Kad se prije sastanuše ovdje
U Budimu carevi murtati
I murtatin budimski vezire, —
Onda bega surgun učiniše,
Preko mora do Azaka grada.”
U riječi, u kojoj su bili,
Figanj stade na begovoj kuli,
Dok evo ti niz kulu kadune,
A kadune Mehmed-begovice.
U kadune nikakva zavitka,
Nit’ imade peče ni feredže,
I za ruku vodaše djevojku,
Mrkom ju je futom prekrivala.
Ugleda je beže Mustaj beže,
Pa upade momak u avliju,
I kaduni turski selam viče.
Ona njemu ljepše ozdravila.
Onda reče beže Mustaj beže:
„O kadumo, Mehmed-begovice,
Što ti cviliš, a ideš niz kulu,
Što ti side na mermer avliju,
Niti imaš peče ni feredže
A što vodiš za ruku djevojku,
Što s’ je mrkom futom zamotala, —
O kaduno, koja je nevolja?”
A kaduna begu besjedila:
„E moj sinko, beže Mustaj beže,
Što ću tebi jade kazivati,
Kad mi ništa, pomoći ne možeš!
Evo ima sedam godin’ dana,
Murtati se ovdje sastadoše,
U Budimu, u gradu našemu
I još s njima budimski vezire;
Moga bega surgun učiniše,
Preko mora do Azaka grada,
Pa prođoše četiri godine,
Dokle meni sitna knjiga dođe,
Preko mora od Azaka grada,
Gdje je beže svijet mijenio.
Ja ostadoh u gradu Budimu,
A sa šćercom na bijeloj kuli.
Njoj bijahu četiri godine,
Kad su bega surgun učinili;
Osta meni kula u Budimu,
Pa još meni iza Mehmed bega,
Osta dobrih dvanaest čifluka,
U široku polju budimskome.
Ja se mlada ne šćeh preudati,
I sad čuvam ja begovu kulu,
I sad hranim Zlatiju djevojku.
Naturi se budimski vezire,
Ima njemu osamdeset ljeta,
Mojoj šćeri trinaest godina,
Tri put ju je baš prosio bježe,
Prosio je, da s’ oženi njome.
Nit’ će Zlatka, nit’ je dade majka,
Žao mi se rastanuti s njome.
Na to mi se vezir naljutio,
Pa je sitnu knjigu načinio,
Te je poslo Beču širokome,
Milom bratu od Beča ćesaru,
Jer se vezir pobratio s njime:
„ „Hajde k’ meni Bogom pobratime,
Do Budimu, do grada našega;
Ti se jošte oženio n’jesi,
Ev’ u naske podrasla djevojka
U Budimu gradu bijelome,
Mila šćerca bega Mehmed bega,
A na ime Zlatija djevojka.
Znaj, Boga mi, ljepote joj nema
Ni u carskih sedam sultanija:
Da ti dadem Zlatiju djevojku.
Tri put sam je ja prosio za se,
Pa, Boga mi, za Turčina ne će.” ” —
Pa mi sinoć sitna knjiga dođe,
A od Beča grada širokoga,
A od brata, bečkoga ćesara.
Šta j’ u knjizi meni napravio:
„ „Ej punice Mehmed-begovice,
Ti se nadaj meni i svatima,
I prazni mi u Budimu kulu,
Gdje ću dovest kićene svatove,
Da ti vodim Zlatiju djevojku,
Meni ju je vezir poklonio,
Poklonio, da s’ oženim njome,” ” —
Vodim curu do vode studene,
Da ja curu u Dunavo bacim,
Volim curu vodi pregorjeti.
Neg’ je dati Beču kaurskome,
A Lazaru bratu ćesarevu.”
A kad začu beže Mustaj beže,
On kaduni riječ besjedio:
„O kaduno Mehmed-begovice,
Nemoj cure turat u Dunavo,
Skini futu sa lica djevojci,
Da ja vidim lice u djevojke.
Ako bude lice u djevojke,
Ko što su mi kazivali ljudi,
Ja sam sade curi mušterija,”
Kaduna mu riječ besjedila:
„Beg Mustaj beg Delibegoviću,
Moja šćerca sada je pod mahnom;
Tebe nema, već jednoga majka,
Da ti uzmeš Zlatiju djevojku,
Boga mi ti s mirom biti ne će,
Veriz će te s glavom rastaviti.”
Beg Mustaj beg opet besjedio:
„Skini futu sa lica djevojci!”
A kad čula Mehmed-begovica,
Skide futu sa lica djevojci;
Kada sijnu lice u djevojke,
A ljepša je nego što je kažu.
Kada vidje beže Mustaj beže,
Pa on siđe u mermer avliju,
U džepove zarovio ruku,
Izvadio stotinu dukata,
S ruke skida burme pozlaćene,
Pa ih daje Mehmed-begovici:
„Uzmi prsten i uzmi dukate,
Nek se znade, da je moja Zlata.
Vodi curu na visoku kulu,
Pa ti zavi u zavitak Zlatu,
Da je vodim svojoj tankoj kuli.
Ne bojim se budimskog vezira,
Ni njegova Bogom pobratima,
A Lazara brata ćesareva;
Jer ja hranim pet stotin’ delija,
Sve o trošku i hašluku svome,
I njihovo pet stotin’ atova,
Sve o žitu i sijenu svome.
U mene su četiri sandžaka,
Dvan’est hiljad’ bega i spahija,
Ne bojim se budimskog vezira.”
A kaduna riječ razabrala,
Pa od bega prsten prihvatila,
I povede uz kulu djevojku,
Da zavije zavitak djevojci.
Poletješe dvije delibaše,
Zamoliše svoga gospodara:
„Gospodaru, beže Mustaj beže,
Nemoj vodit’ po danu djevojke,
Jer ti našeg murtatina znadeš,
Murtatina, budimskog vezira,
Boga mi ti s mirom biti ne će,
Danas ćete kavgu zaturiti,
Danas može Budim izgorjeti
S vaske dvoje, dragi gospodaru.
Već ti hajde svojoj tankoj kuli,
A mi ćemo u naše konake;
Pa kad akšam pane na zemljicu,
I kad bude tamo kod jacije,
Onda ćemo po djevojku doći,
Nek’ nam bude spremljena djevojka.”
Beg posluša obje delibaše,
Osta prsten, on se natrag vrati,
A za njime dvije delibaše.
Ode beže u bijelu kulu,
Delibaše u svoje konake.
Tako bijel danak prolazio,
A dok mračna noćca prih’vatila,
Kad je tamo po jaciji bilo,
Dok eto ti bega Mustaj bega
Pred konake, gdje stoje delije,
Pa on zovnu dvije delibaše.
Delibaše sablje pripasaše,
Pa za begom niz grada Budima,
A do kule Mehmed-begovice.
Kad dođoše kuli i avliji,
Avliji im otvoriše vrata,
Izvedoše uz bijelu kulu.
Nu kadune Mehmed-begovice:
Dobar im je ićram učinila,
Bojali im pripali čibuke,
U findžane kahve natočila.
Dok je beže kahvu poharčio,
A sa svoje dvije delibaše,
Kaduna im opremi djevojku.
Pa otale curu odvedoše
Tankoj kuli bega Mustaj bega;
Ode beže u kulu s djevojkom,
Delibaše u nove konake.
Delibaše delijama kažu:
„Oženismo našeg gospodara,
Gospodara bega Mustaj bega
Milom šćercom Mehmed-begovice,
A Zlatijom prikladnom djevojkom,
Što joj para u daleku nema,
Ni u našeg cara u Stambolu,
U njegovo sedam sultanija;
Baš onake ni jedne nejmade.”
A kad začu pet stotin’ delija,
Otvoriše sve nove konake,
Ispališe pet stotin’ pušaka,
Svome begu šenluk učiniše.
Nu murtata budimskog vezira!
Bijaše se vezir dogodio,
Na abdestluk abdest uzimao,
A da klanja jaciju namaza.
Poljeva mu Ibro silihtare,
A vezirski vjeran hizmećare.
Kada začu budimski vezire,
Đeno puče pet stotin’ pušaka,
Kod konaka Delibegovića,
Onda reče Ibru silihtaru:
„Silihtare, vjeran hizmećare,
Što onlike puške ispucaše
Kod konaka Delibegovića?”
A reče mu Ibro silihtare:
„Gospodare, budimski vezire,
Oženi se Delibegoviću,
A Zlatijom, tvojom zaručnicom.”
Kada začu budimski vezire,
On zavika Ibra silihtara:
„Da si brže gradu na tabiju,
Pa ti s grada okreni topove
Zor učini na trides’t topčija,
A s tabije okren’te topove,
Sve u kulu bega Mustaj bega,
Obor’te mu kulu do temelja,
Obor’te mu sve nove konake,
Porušite pet stotin’ delija!”
A kad začu Ibro silihtare,
On veziru tiho progovara:
„Gospodaru, budimski vezire,
Ti to nemoj tako učiniti,
Jer ti znadeš Delibegovića
I njegovo pet stotin’ delija.
Izbit’ hoće gradu na tabiju,
Isjeć’ će ti sve trides’t topčija,
A rastjerat tvoje pašalije,
Hoć’ i tebe razminuti glava
Već ako ćeš mene poslušati,
Ja ću tebe sjetovat vezire,
Kako ćeš ti smaći Mustaj bega.”
Kada vezir riječ razumio,
Šta mu Ibro silihtare kaza,
Presta vezir abdest uzimati,
Već se vrati, ode u odaju,
A za njime Ibro silihtare.
Sjede vezir na mehku šiljtetu,
Pokraj sebe silihtara sadi:
„Deder Ibro, šta ćeš kazivati?”
A sjede mu kazivati Ibro:
„Deder uzmi divit i kalema,
Pa ti piši, ja ću kazivati.”
Uze vezir divit i kalema,
A veli mu Ibro silihtare:
„Nemoj pisat knjige šarovite,
Veće piši careva fermana.
Eto imaš careva muhura,
Ovako ćeš ferman načiniti,
Pa ćeš ferman napraviti na se,
Ko da ga je care opremio.
U fermanu šta ćeš napraviti:
„ „Lalo moja, budimski vezire,
Eto tebi od mene fermana,
Jer se zemlja isjan učinila,
Odvrgla se sva careva raja,
Svakolika niz Unđurovinu.
Odvrglo se pet stotina sela,
Sve na cara pušku okrenulo.
Da četr’est skupiš hiljad’ vojske,
I povučeš čet’rest topova,
Da povedeš Undurijom vojsku,
Da popališ pet stotina sela,
Pa tu raju da teftiš učiniš,
I u raje pokupiš oružje.” ”
Pa kad taki ti načiniš ferman,
I kad svane, te obasja sunce,
A ti pošlji dvije pašalije,
Nek ti zovnu bega Mustaj bega.
Kad ti dođe beže Mustaj beže,
Dobar ćeš mu ićram učiniti,
Kod sebe mu mjesto napraviti,
S desnu stranu sebi uz koljeno,
Pa ćeš njega zagrliti rukom,
Ispod skuta ferman izvaditi,
A njemu ćeš ferman proučiti,
I ovako njemu besjediti:
„ „Mustaj beže Delibegoviću,
Evo nama od cara fermana,
Noćas dođe u sedam sahata,
Odvrgla se sva careva raja.
Odvrgla se niz Unđurovinu,
Pet stotin’ se sela odvrgnulo.
Sve na cara pušku okrenulo,
Pa nam sitan ferman opremio,
Da dignemo od Budima vojsku,
Ubojite četr’est hiljada,
Povučemo četr’est topova,
Preturimo na Dunavu vojsku
Do široka polja Petrovoga,
Pa da siđe niz Unđursku vojska
Do Glavice i Arapovice,
Pa otale šeher Dugi ravnoj.
U šeheru trideset je kula,
I tuj ima šeher-duški bane.
On je raju carsku oturio,
Da trideset oborimo kula,
Uhvatimo šeher-duškog bana,
Da spremimo tahtu i Stambolu,
A na pešćeš caru čestitome.
Evo sinko golemoga jada!
Lasno bismo pokupili vojsku,
Ubojnika četr’est hiljada.
Lasno bismo povukli topove,
Ama ko će prihvatiti vojsku?
Ja sam sada vrlo ostario,
Ima meni osamdeset ljeta,
Ti se jesi skoro oženio,
Žao ti je ostaviti ljubu,
A to vr’jeme nije za čekanja,
Valja caru hizmet učiniti; —
Već što ćemo od života svoga?” ”
Sitan ferman vezir napravio,
Pa careva pritište muhura,
Neka jeste ferman pod muhurom.
Pa on sakri sićana fermana,
I metnu ga vezir pod serdžadu.
Dok je vezir ferman načinio,
Po Budimu sunce obasjalo,
Vezir posla dvije pašalije,
A do kule bega Mustajbega:
„Hajde zov’te bega Mustaj bega,
Neka meni u saraje dođe,
I kažite begu Mustaj begu,
Gdje je ferman došo do vezira
Od našega cara iz Stambola,
Da on vidi što je u fermanu.”
Pa odoše dvije pašalije
Pred delinske, pred nove konake.
Izidoše dvije delibaše,
Pa sretoše obje pašalije.
Pašalije turski selam viču,
Delibaše ljepše prihvatile,
Pa besjede dvije pašalije:
„Delibaše bega Mustaj bega,
Hajde begu haber učinite,
Njega zove budimski vezire,
Jer je noćas ferman dolazio
Iz Stambola, od cara našega,
Da on vidi, šta je u fermanu.”
Delibaše haber učiniše,
A kad začu beže Mustaj beže,
A on skoči, ko da ne sjedaše,
Pa se spremi u svoju odaju,
Oko sebe sablju pripasao,
Pa zavika dvije delibaše:
„Izved’te mi ata doratasta,
Da ja ata jašem do vezira,
Vi preda mnom dvije delibaše.”
Na seize srklet učiniše,
Pa begova ata izvedoše.
Beg pojaha ata doratasta,
A uz njega dvije delibaše;
Eto njihke pravo do saraja.
Kod saraja odjaha dorina,
A mladi mu ata prihvatiše.
Ide beže pravo u saraje,
A za begom dvije delibaše,
Uljegoše pravo u odaju,
U odaju budimskom veziru.
Beg Mustaj beg turski selam viče,
Pomače se budimski vezire,
Ljepše begu selam prihvatio,
Kod sebe mu mjesto načinio,
S desnu stranu sebi uz koljeno,
Pa ga desnom zagrlio rukom.
Kahvedžije kahvu donesoše,
Tutundžije bojali čibuke,
Dobar begu ićram učiniše.
Kad je beže kahvu poharčio,
Njemu vezir ferman dohvatio:
„Vidi, beže, što je u fermanu,
Noćas dođe u sedam sahata
Od našega cara iz Stambola.”
Beže uze careva fermana,
Pa on skoči od zemlje na noge,
Te je carev ferman poljubio.
Onda beže sjede na koljena,
Vas je carski ferman pregledao.
U fermanu tako napisano,
Da se diže vojska od Budima,
Ubojnika četr’est hiljada,
Da povuče četr’est topova,
Jer se zemlja asi učinila,
Pet stotina odvrglo se sela,
Sve na cara pušku okrenulo.
Kad je ferman beže pregledao,
Vezir njemu reče lakrdiju:
„Beg Mustaj beg, careva gazijo,
Sad što ćemo od života svoga?
Lasno bismo pokupili vojsku,
Lasno bismo spremili topove,
Ama ko će vojsku prihvatiti,
Ko će biti serasker pred vojskom?
Ja sam sinko vrlo ostario,
Ja ne mogu prihvatiti vojske,
Ti se jesi skoro oženio,
Žao ti je ostaviti ljubu,
A vrijeme nije za čekanje,
Valja caru hizmet učiniti.”
Beg Mustaj beg soja junačkoga,
Pa ovako besjedi veziru:
„Digni vojske četr’est hiljada,
Spremaj odmah četr’est topova,
Na topove tajin i džebhanu,
Ja ću tako prihvatiti vojsku,
Pa ću dići pet stotin’ delija,
A na vodu tumbas napraviti,
Na Dunavo preturiti vojsku.”
I to vezir jedva dočekao,
Pa zagrli bega Mustaj bega,
Poljubi ga u čelo junačko:
„Haj aferim, beže Mustaj beže,
I babo t’ je careva gazija!”
Otle skoči beže Mustaj beže,
Za njim vezir na noge skočio,
Isprati ga vezir do saraja.
Privedoše ata doratasta,
Pojaha ga beže Mustaj beže,
Pa on ode svojoj tankoj kuli,
A pred njime dvije delibaše,
Ode beže u bijelu kulu,
Delibaše u nove konake.
Delibaše delijama kažu:
„Sade nama vojevat’ valjade,
Valja preći na Dunavo hladno.
Naš gospodar prihvatio vojsku,
Ubojite četr’est hiljada,
Prihvatio careve topove,
Valja nama s begom putovati,
Pet stotina popaliti sela,
Raju carsku teftiš učiniti,
I u raje povadit’ oružje,
Svesti vojsku šeher Dugi ravnoj,
Gdjeno ima do trideset kula,
I tu sjedi šeher-duški bane.
On je carsku oturio raju,
Valja trides’t oboriti kula,
Šeher duškog uhvatiti bana,
Pa na peškeš caru opremiti.”
A to milo svjema delijama.
Nu da vidiš Ibra silihtara,
On veziru riječ besjedaše :
„Je li dobro, što s’ me poslušao,
Beg Mustaj beg gdje prihvati vojsku?
Sad ćeš mene jošte poslušati. —
Deder uzmi pero i hartiju,
Pa načini list knjige tanahne,
Pa je spremi šeher Dugi ravnoj,
A na ruke šeher-duškom banu.
Ovaku ćeš knjigu napraviti:
„ „Dobro čuvaj, šeher duški bane,
Dobro čuvaj sve trideset kula,
Eto na te bega Mustaj bega,
Što će vama sela popaliti,
Šeher Dugu harab učiniti,
Tebe hoće da uhvati živa,
A on nema careva fermana,
Po sebi se asi učinio,” ”
Kad tu knjigu šeher Dugi spremiš,
I opet ćeš drugu napraviti,
Pa je spremi Beču bijelome
Na koljeno pobratimu svome,
Nek dočeka bega Mustaj bega:
„ „On nejmade emra ni fermana,
Od našega cara iz Stambola,
Odvuko je careve topove,
Carevijeh četr’est topova
A i vojske četr’est hiljada.
Vi ma vojsku gazap učinite,
A otmite careve topove,
Drž’te tamo bega Mustaj bega,
Drž’te tamo, ne puštajte amo.
Kad prevede na tumbasu vojsku,
Pa dovede na Petrovo vojsku,
Osjeci mu tumbas na Dunavu,
Da s’ ne more povratiti amo.” ”
Nasmija se budimski vezire,
„Haj aferim Ibro silihtare,
Sve ću tebe tako poslušati!”
I tako ga vezir poslušao.
Beg Mustaj beg ni habera nema,
Niti ništa za to beže znade,
Šta je njemu vezir izradio.
Vezir vojsku silnu sastavio,
Ama odmah četr’est hiljada,
A uz vojsku tajin primaknuo.
Izvukoše careve topove,
Pod Budimom iskupiše vojsku.
Nu da vidiš bega Mustaj bega,
Kada krenu pet stotin’ delija,
Na atima i na paripima,
Izidoše pod Budima grada,
Isprati ih budimski vezire;
Beg odjaha ata doratasta.
Od Budima povezli topove
I četr’est još hiljada vojske,
I begovo pet stotin delija.
Na Dunavu tumbas preturiše,
Na tumbasu preturiše vojsku.
A kad pređe vojska na Petrovo
Do Glavice i Arapovice,
Niz pet stotin’ sela udariše,
Pet stotina sela popališe,
Pa sidoše šeher Dugi s’ vojskom.
Tu se biše tri bijela dana,
Uhvatiše šeher-duškog bana
Trides’t kula harab učiniše,
Tu se begu izranila vojska,
Vojske mlogo eksik ostanulo.
Otle beže natrag vrati vojsku
Na Glavicu na Arapovicu,
Pa tu beže vojsku zastavio,
A po vojsci pustio hećime,
Oni l’ječe mnoge ranjenike;
Leže s’ vojskom punu heftu dana,
Jedno jutro beže podranio
Na Glavici na Arapovici,
Pa on gleda Beču bijelome,
Dok ugleda momka na vrančiću,
Vas u crnu a na konju vranu,
Na glavi mu šapka pozlaćena.
Uze beže durbin od biljura,
Pa poznaje, poznati ne more,
A kad blizu do ordije dođe,
Onda beže zavika delije:
„Delibaše, moji hizmećari
Eno ozdo jednoga Madžara,
Pravo ide meni i ordiji,
Jest uhoda Madžar na vrančiću,
Ne dajte mu kroz ordiju proći,
Pitajte ga, što će kod ordije.”
Poletješe dvije delibaše,
Pa sretoše fisnoga Madžara,
Na vrancu ga konju zastaviše:
„Neš Madžare danas u ordiju,
Šta ti danas po ordiji tražiš?
Natrag vrati, izgubićeš glavu!”
Onda reče Madžar sa vrančića:
„Poslušnici bega Mustaj bega,
Gdje je čador bega Mustaj bega?
Imam begu nešto kazivati.” —
„Stani malo, fisan Madžarine,
Dok idemo begu prijaviti,
Da li tebi do čadora doći.”
Poletješe, begu prijaviše:
„Za te pita fisan Madžarine,
Hoće tvome da čadoru dođe,
Ima tebi nešto kazivati.” —
„Hajd’ delije, te ga dovedite,
Da ga ko god rezil ne učini.” —
Vratiše se dvije delibaše,
Provedoše bijela Madžara
A kad begu u čadoru dođe,
On pred begom zemlju poljubio,
Pa mu ruci i koljenu priđe.
Ovako mu Madžar besjedaše:
„Đe s’ Mustaj beg Bogom pobratime?”
U njega se beže zagledao,
Pa Madžaru riječ besjedio:
„Odmakni se fisan Madžarine,
Nijesam te nikad ni vidio,
A nekmo li još te pobratio!”
Stade njemu Madžar kazivati:
„Dobro znadeš, beže Mustaj beže,
Svoga baba Deli bega starog,
On je mene bio zarobio,
A nejaka od sedam godina,
Ja sam bio u gradu Budimu,
I ti bješe od sedam godina,
Zajedno smo rasli u Budimu.
Tu sam bio sedam godin’ dana,
Deli begu hizmet učinio,
I kaduni Delibegovici,
Tvojoj, beže, ostarjeloj majci.
Nakon puno sedam godin’ dana
Zamolih se tvojoj staroj majci,
Ama tvojoj pa i mojoj kažem,
Da zamoli Deli bega starog,
Da me spremi u naše Primorje,
Jer sam glavom rodom iz Primorja
Pa je mene beže oprostio,
Tvoja mu se umolila majka,
Spremio me u naše Primorje.
Bijah s tobom adet naučio,
Po Budimu gradu bijelome,
Piti, brate, vino i rakiju.
Gdje se napij, nigdje i ne plati,
Vazda izbij mladu krčmaricu.
Kad ja sidoh u naše Primorje,
Počeh adet gonit po Primorju,
Ko štono sam s tobom u Budimu.
Počeh piti vino i rakiju,
Gde se napij, nigde i ne plati,
Već izmlati krčmaricu mladu.
Protužiše krčmarice na me,
A našemu u Primorju banu,
Te istjera mene iz Primorja.
Ja pobjegoh Beču bijelome,
Pridvorih se od Beča ćesaru,
Kod njeg bio četiri godine,
I njega sam danas ostavio.”
To beg znade, gdje je tako bilo,
„A ti li si Petroviću Pavle?
Sve ja znadem gdje je tako bilo!”
Onda reče Petroviću Pavle:
„Mustaj beže, žalosna ti majka,
Vrlo te je vezir prevario.
Ja sam bio u Beču našemu,
Tu sam bio i tu sam vidio,
Iz Budima kada knjiga dođe,
Od vašega budimskog vezira;
Sve sam čuo, kad se proučila.
Eto na te silovite vojske,
Eto na te do tri generala,
I za njima trista hiljad’ vojske.
Bježi bolan i uklanjaj vojku,
Vojsku će ti gazap učiniti,
I tebe će uhvatiti živa.
Lasno bi ti povratio vojsku,
Od Glavice i Arapovice,
Do Petrova polja širokoga,
Al ti nema tumbas na Dunavu,
Tu će tebi sva zalizat vojska.
Natjeraće njihke na Dunavo,
Valja ti se potopiti vojsci,
Uzeće ti careve topove.
Već kako ćeš haber učiniti,
Ako imaš u gradu Budimu,
Ikakvoga prijatelja svoga,
Da t’ preturi tumbas na Dunavu,
Nek’ je gotov, kad ti stigne vojska.”
Onda beže riječ besjedio:
„Bogom brate, Petroviću Pavle,
U Budimu prijatelja nemam,
Koji bi mi tumbas preturio,
Nego jednog Bogom pobratima,
Pobratima neimara Đura,
Al daleko jeste od Budima,
Vazdan ima pet stotin’ majstora.
Da mu mogu haber učiniti,
Za noć bi mi tumbas preturio.
Već poslušaj Bogom pobratime:
Da ostavim tebe kod askera,
Pa povedi moju butun vojsku,
I povuci četr’est topova
Do široka polja Petrovoga.
A ja idem na doratu svome,
Natjerati konja na Dunavo,
Ja l’ preplivat. ja li utonuti;
Ja ću Đuru haber učiniti.
Dok ti stigneš na Petrovo s vojskom,
Đuro će mi tumbas načiniti.”
Onda reče Petroviću Pavle:
„Bogom brate Delibegoviću,
Ja ću tvoju vojsku prihvatiti,
I čuvat je ka i svoju glavu,
I čuvaću sve tvoje topove,
A ti hajde, što ti sam Bog dade.”
Onda beže srklet učinio,
Delibaše ata privedoše.
Skoči beže pod čadora svoga,
Pa se spremi, ata prihvatio,
Pa ordiju dade Petroviću,
A on svoga ata uzjahao;
Na Glavici ostavio vojsku,
Pa on ode polju Petrovome.
A kad beže na Petrovo siđe,
Pa s’ Petrova do Dunava dođe,
U Dunavo ata natjerao.
Neka njega i konja dorina,
Dok mu ate Dunav preplivao,
Nogama se suha prihvatio.
Dok počeše pucati topovi,
U Budimu gradu bijelome,
U vezira, carskog murtatina.
A okren’o s tabije topove,
Pa u kulu bega Mustaj bega.
A kad beže opazi topove,
On ne ide Duru neimaru,
Već on ide pravo do vezira.
Pred sarajom konja odjahao,
A veziru pade na odaju.
Za oštru se sablju prihvatio,
Posiječe budimskog vezira,
Pokraj njega Ibra silihtara,
Pa ispade gradu na tabiju
Isiječe trideset topčija
A zastavi trideset topova,
Pa s’ otale sa bedema vrati,
Opet ata prihvatio svoga,
Pa se atu na srijedu baci,
I eto ga selu Popovome,
Gdje je kula Đure neimara.
Ispod kule viknu pobratima:
„Gdje si pobro, Đuro neimare?”
Pozna bega Đuro po avazu,
Pa poletje iz bijele kule.
Kad ugleda bega Mustaj bega,
A beg sjaha od durina svoga,
Pa se s’ Đurom rukam’ zagrlio,
Zagrliše, pa se poljubiše,
Baš ko da su od jedne matere.
Onda reče beže Mustaj beže:
„Bogom brate, Đuro neimare,
Je l’ na skupu pet stotin’ majstora’? —
„Jesu beže, života mi moga!”
U to akšam pao na zemljicu.
„Hajde Đuro, jer je za nevolju,
Preturi mi tumbas do sabaha,
Ostala je na Petrovu vojska,
Tri su za mnom pošla generala,
U svakoga sto hiljada vojske,
Hoće mene gazap učiniti
Moje vojske što je ostanulo,
Uzeće mi careve topove.”
A kad začu Đuro neimare:
„Hoću beže života mi moga,
Do sabaha tumbas preturiti,
A ti hajde svojoj tankoj kuli,
U sabah ćeš do tumbasa doći.”
Ode beže, pa se svrati kuli.
Vidje beže, gdje je zdravo ljuba,
I gdje živa Delibega majka.
Đuro skupi pet stotin’ majstora,
Pripadoše, tumbas načiniše.
A kad svanu, pa ogranu sunce,
Pavle svuko četr’est topova,
Sveo Pavle na Petrovo vojsku.
Siđe beže i tumbasu priđe,
Dok mu poče vojska prelaziti
Na tumbasu u gradu Budimu.
Birdem vojska u Budima pređe,
Na Petrovo stigli generali.
A kad vidje Petroviću Pavle,
Na Dunavu tumbas odsiječe.
Vojska onda preći ne mogaše,
S’ Petrova se opet u Beč vrati,
Pavle pređe s begom u Budima.
Nu da vidiš bega Mustaj bega,
U svoje ga prihvati delije,
Načini ga prvim delibašom.
Promijeni u Budim’ vezira,
Pa otpisa caru čestitome,
Kako j’ amo u Budimu bilo,
Kakva mu je hila učinjena,
A kad pismo do Stambola siđe,
Pa Sultanu pade na koljeno,
Pismo care gleda u Stambolu,
Pismo gleda, pa se začudio:
„Aj aferim Delibegoviću,
Na te pada u Budim’ vezirstvo,
Ti ćeš biti vezir u Budimu,
Ja namjesti, koga tebi drago.
Ja ću na te ferman opraviti,
Da ti budeš star’ji od vezira,
Da ti sudiš u Budimu svome.”
Pa da vidiš bega Mustajbega,
On u Budim namjesti vezira
Iz medrese šeha Sadulaha.
Al na bega carski ferman dođe,
Da se beže u Budimu pita,
Da mu niko preredit ne more,
Što naredi Delibegoviću.