MOJA RUŽA
Sve umorno leži, mrtvi sanak sniva,
I zemlja i ljudi i priroda c'jela,
Uvelo je cv'jeće, magluština siva
Sumorna je krila nad zemljicom svela.
Ne čuju se zvuci slavujeva glasa,
Niti bruji frula veselih čobana,
Sve izdiše tužno u mrtvilu časa,
Svud se širi pustoš — pustoš beskonačna.
Ali u mom vrtu rumen-ruža cv'jeta,
I u prkos zime i oštroga mraza,
Njeno lice buji; a nevinost sveta
K'o sunašce sija s' rujnih joj obraza!