Mladost (Milutin Bojić)

Milutin Bojić

Mladost

Ja znam samo hoću, a ne znam šta hoću,

Stotinu bih stvari u jedan mah hteo,

Bežao bih u svet, tražio samoću

I, kad bih mogao, na nebo se peo;

Svirao, pevao, bez reda i veze

Melodije lude, očajne i drske,

Kako plamti nebo, kako plaču breze,

Kako svira vetar i vapiju trske.

Kao kakav divljak azijskih plemena,

Što besni od bola, a nesrećan nije,

Šibajući tela obnaženih žena

U daire lupa, jauče i pije,

Zatim traži pesme dotle nečuvene,

da taj bol bez bola iz grudi mu gone,

I ja praskam, besnim, krv struji kroz mene

I stotine struna u svesti mi zvone.

U koštac sa sudbom! Tada praskam, dokle

Ne klonem sav smožden kao trula masa;

Tada, kao čovek koga Gospod prokle,

Hulim Boga, da se nebo ustalasa.

To sazrela mladost nekog cilja traži:

Htela bi iz duše, iz srca, iz grudi,

Čak i bol bi htela: kad je bol razdraži,

Da se troši, krši, i besni i ludi.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Milutin Bojić, umro 1917, pre 107 godina.