Mijat Harambaša i ćerka od Sjenice kneza
Knjigu piše paša gospodine.
Knjigu piše u Krajinu b’jelu,
Baš na ruke krajiškome knezu;
„Kopiljane, od Sjenice kneže,
Meni s nadaj do neđelju dana. 5
U neđelju, koja prva dođe,
Spremn meni laganu večeru,
Spremi meni dva barila vina
I barilo žežene raknje,
Spremi meni trideset ovnova, 10
A menika baš ovna prednjaka,
Kojem nema već sedam godina;
I spremi mi trijeet đevojaka,
Za mojijeh trideset delija,
A menika ćercu Anđeliju; 15
Kojoj nema već dvanest godina.“
Knjigu štije od Sjennce kneže,
Knjigu štije, grozne ouze lije,
Ulazila dilber Anđelija:
„A moj babo, od Sjennce kneže, 20
Odklen knjiga, sam je Bog ubio?!
Još je tebi knjiga dolazilo,
Tako nije nikad žalostiva.“
Al govori od Sjenice kneže:
„Kamo sreća od Boga dragoga, 25
Da si meni nama osl’jepila,
Kad si mi se lijena rodila.
Evo tebi list knjige bijele,
Pa ćeš viđet' što nam knjiga kaže.“
Knjigu štije dilber Anđelija, 30
Knjigu štije, a na nju se smije,
Pa se fati pera i divita;
Pa je ona knjigu napisala,
U Prologu Mijatu hajduku:
„A Mijate, moj po Bogu brate, 35
Primi mene za svoju sestricu,
Ne daj mene Turčinu ljubiti,
Ako nećeš za svoju sestricu,
Primi mene za vijernu ljubu,
Ne daj mene Turčinu ljubiti!“ 40
Njojzi Mijat drugu otpnsuje,
U knjizi je prima za sestricu.
Govori’ joj Mijat harambaša:
„Spremi meni moja sestro Anđo,
Spremi meni laganu večeru, 45
Spremi meni dva barila vina,
I barilo žežene rakije;
Spremi meni krmetine mesa,
Spremi meni trideset od’jela,
A za mojih trideset drugova, 50
A menika, moja sestro Anđo,
A menika baš svoje odjelo,
U kome ti crkvi ideš sejo.“
Knez se nada paši gospodinu,
A Anđuša Mijatu hajduku, 55
U te mjere Mijat u dvorove.
Lijepo Mijat društvo nasjetovo,
Oblače se u ženeko od’jelo. —
Ufatnše kolo u avliji,
Pa igraju kolo naokolo; 60
Pa pjevaju tanko glasovito.
Kad li ide paša gospodine.
Svaka svome konja ufatila,
Mnjat fata paše gospodina,
Pa ih vode u bijelu kulu, — 65
Mijat vodi pašu gospodina.
Kad je bilo noći po večeri,
Podvikuje Mijate hajduče:
„Čujete li sva družipo moja,
Kada pukne moja malozrnka, 70
Svakn svome odsijec’te glavu,
Ja ću odsjeć’ paši gospodiiu:
Koj’ dušmanu glavu ne o’sječe
Ja ću osjeć’ njemu za njegovu.“
Kad je bilo noći u po noći; 75
Svaki svome ode u odaju,
Mijat ode paši gospodinu.
Al govorn paša gospodine:
„Bora tebi, dilber Anđelio,
Ja l’ na dušek, ja l’ na bjelu ruku.“ 80
Ne budili paša gospodine. —
Prifati se svoje malozrnke,
Puče pusta jasna malozrnka;
Za tim puče trijes’ malozrnka,
A izdanu trijes tirjanina; 85
Svaki svome osiječe glavu, —
A Mnjat je paši gospodinu.
P. Mirković
