Miloš i Radovan
Pisac: Pavle Solarić


Miloš i Radovan




Odi, sjedi Radovane, da ti Miloš kaže
    Novi slučaj koga mnogi sve zaludu traže:
Bio sam ti ukraj gaja s one holma strane
    Gdi potočić ispodmiva šumarice grane.
Jedno mjesto zeleni se usred gustog lada, 5
    Okruženo sa tri strane kao svodom grada,
Odovuda pod zaklonom bistra voda šušti,
    Tu i onde s grana dole kao kiša pljušti;
Ništa se tu vid’lo ne bi, takva je tma mraka,
    Da dve luče ne ulaze sunčanoga zraka; 10
Okolo ti stoji cvrka da nestašni ptica,
    Ko na čudo il’ od straha nekakva tu lica:
Dovrebam se, pronre oko - šta da ti sad kažem,
    Kako l’ da ti, što nemožno, slovami izlažem?
Sedi sama - ne znam, vila - roda ma višega - 15
    Mlada, vzračna, ko Danica nakraj zlačnog brega;
Odežd’ b’jela raspuštena nemarno po t’jelu,
    Gore kaže vrat i grudi, dole golen b’jelu;
Pojas joj se crven vidi, razdrešen niz stranu,
    Niz vrat vlasi vlažni jošte vozvještuju pranu; 20
S jedne strane leži žezal obmotan u cv’jeće,
    S druge s biljem košarica, koje ljubov kreće;
Na krilu joj šareni se, ona se osm’jeva,
    V’jenac plete, v’jencu tiho, reko bi prip’jeva;
Sjetivši se iznenada, drugda se ogleda, 25
    Na oprezu da pobjegne, skupi se sva bl’jeda;
A najviše od potoka, što brizga i šumi,
    S mjesta moga skrivališta, ne čemu se glumi.
Ubojim se da ne spazi da joj se ja divim,
    (Ne bi ju rad uvrediti, koliko što živim!) 30
Pouzmaknem, odolim se, premda srce žalko
    Sovjetuje da postojim još i jošte malko.
No ja sam ti namjerio (ko tu da ne krade!)
    Kradom staze ispitati, šta ti veliš, Rade?
Kradom danju, kad se može, noću na mjesecu, 35
    Obiskati svetu guštu, s’ zavjetom mom svecu.
Ako bude ugodnica, naši strana vila,
    Da joj predjel dare nosi od svi svoji sila;
Ako l’ bude, srećom mojom, podgorska pastirka,
    Te dolazi da se kupa i tu cv’jeće birka: 40
O, ja ću ju umiliti s okladom u pjelu,
    Zla ne može duša vitat v’ onom krasnom t’jelu.
Svirjel moju čuće ona, ti znaš ove c’jenu,
    I kol’ko sam jagnjat’ imo ja na silu njenu;
Ja ću zaći izdaleka, zametnuti trage, 45
    Nek’ pomisli: veseo je, taj nije bez drage;
Drugda ću se blizu čuti sa tužnimi zvuci,
    Drugda opet ko da mi je djevojka na ruci;
I da budu neizvjesni glasi mi i r’ječi,
    Kad daleko svirjel bude, oću da joj ječi; 50
Neću da zna urečene ni čase ni dane,
    Ovako se misli love, vode nas nezvane.
Kad usmotrim ljubopitstvo, nevešt ću gdi proći,
    Brzo, nek’ joj srce kucne, da li ću još doći.
Tople čase, kad s’ odmara, umiva i kupa, 55
    Sa stadama svud planduje utomljena župa,
Ja ću svirjel ugoditi na podmukle glase,
    Da se jasno do nje čuje, a otkud, ne zna se;
Pjevaću joj drugu pjesnu, kad sjedne na travu,
    Kad se svlači, drugu pjesnu, i razvjenča glavu; 60
A kad vidim (biću blizu) da u vodu stupa,
    Daću mojoj ja svirjeli udarenja tupa,
Da se slažu, nek’ osjeti, s pljeskanijem volna,
    I da duša tu nečija ljubvom taje bolna.
Drugu ću joj pjesnu pjeti, kad nadvija grane, 65
    Drugu, kad ju nagu uzrim s te, il’ s one strane;
I kad pliva, i kad rone, i kad rezvo priska,
    Ja ću svirjel ugoditi, sterni moga piska.
Kad iziđe, i na bregu tare se od vlaga,
    Pod odeždu sokrovišta svoga stavlja blaga: 70
Ja ću opet, da uznade, ko da netko strada,
    Sad na ovo, sad na ono pjeti iznenada.
V’jenac plete, ubira se, ili se k snu sprema,
    Sve uz pripjev dalko nečij, straha blizu nema.
Neka zaspi s pjesnom mojom, dosta za krat pervi, 75
    Ovako ću zadjeti joj mreža moji vervi;
Te daj danas, te daj sutra, srce mi se nada,
    Neće proći ni pet dana da se mnom oblada;
Da pitoma tako bude, da ju svirjel mami,
    I kol’kogod jogunastoj uzbude se čami; 80
Plašiti se, ako prođem, kad odbira cv’jeće,
    Ni srditi, da se prene, ona na me neće;
Više puta nek’ se šumom mimogred probudi,
    To će dati da o meni sve to blaže sudi;
Nek’ me svidi i zaželi da me duže gledi, 85
    Ja ću proći kao nevješt, šta se njojzi bredi;
Dok vnezapu jednom zazrim i noga k njoj stupi,
    Pak neka ju od to doba ko može iskupi.
Ako bude do potrebe, tako t’ tvoje mlade,
    Milošu ti bud’ u pomoć, je l’ da oćeš, Rade? 90




Izvori uredi

  • Pavle Solarić: Gozba (sabrane pjesme), Srpsko kulturno društvo "Zora", Beograd, 1999, Biblioteka "Kladenac" (srpska kulturna baština od Baranje do Boke Kotorske) knjiga I.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Pavle Solarić, umro 1821, pre 203 godine.