Miloš Obilić i Lav Ognjeni
Vino pije Budimlija kralje,
U Budimu gradu bijelome,
A do njega Obilić Miloše,
Do Miloša dvanajest vojvoda,
Redom sjede, redom piju vino, 5
Kad se rujna napojiše vinca,
Onda reče dvanajest vojvoda:
»Gospodine, Budimlija kralje,
Vid' Miloša srpskoga junaka,
Koga tak'og još ne rodi majka,
Osim jednog Kraljevića Marka,
Što gođ nas je srpskijeh vojvoda,
Ovakijeh među nama nema,
Za mejdana i tvrda junaštva,
Ko što danas Marka i Miloša.«
Kad to reče dvanajest vojvoda,
Još ovako kralju besjediše:
»Gospodine, kralje Budimlija,
Šta bi danas za Miloša bilo,
Šta bi bilo za junačko krilo?
Trebalo bi njega oženiti,
Od pravoga soja i plemena,
Od junačkog srpskoga sjemena,
Jazuk mu je mladu neženjenu,
Da se Miloš lani oženio,
Kad bi njemu Bog i sreća dala,
Čedo bi mu dosad zaplakalo,
Do godine čedo prohodalo,
Muško čedo sablju pripasalo,
Po zemanu kad bi junak bio,
Kajno što je Obilić Miloše,
To bi bila za Srbina hvala!«
Kad to začu Budimlija kralje,
Ovako je njima govorio:
»Braćo moja, dvanajest vojvoda!
Baš je Miloš junak za mejdana,
Momak lijep, stavan i prikladan,
A od više srca u junaka,
Za junaštvo rodila ga majka,
Još da mi je njega okušati,
Jali njega, jal' Kraljević Marka,
Al' to Marku ja reći ne smijem,
A Milošu smijem govoriti,
On se na me neće razljutiti:
»Bi li smio opremit' ždralina,
Opremiti sebe i ždralina,
Pak otići na Prolom planinu,
Nije Prolom sam se prolomio,
Već od ljute zvjerke ognjevite,
Tamo ima lav ognjena zvjerka,
Kada lavi po planini riču,
Prolama se gora i planina,
A sa gore polijeće lišće,
A polete 'tice sa gorice,
Začudi se na planini vila,
I siv soko na jelovoj grani,
Šta zvijerka po planini radi,
Tuda lako putovati nije,
Da se smije Miloš pouzdati,
Da on ode na Prolom-planinu,
Da pogubi lava prokletoga,
I njegovu da donese glavu,
Ev' imade dvanajest godina,
Od kako se lavi iskotiše,
Na Prolomu visokoj planini,
I otprije tu je lava bilo,
Al' se danas više nakotilo,
Tamo ima visoka stijena,
U stijeni kamena pećina,
Pa se u njoj lavi nakotiše,
Čujem sade đe govore ljudi,
Đe lav jedan po planini 'oda,
A za njime osmero lavčadi;
Đe lav drugi po planini 'oda,
A za njime dvades't i četvero,
Planinu su gotov' opustili,
A drumove po njoj zatvorili,
Da. se more Miloš pothvatiti,
Da pritisne debela ždralina,
Pa da ode na Prolom planinu,
Da pogubi lava u planini,
Jali lava, ja' lavovu majku,
Koliko je junak na mejdanu,
Još bi viša pera ponarasla,
Za petero i za devetero,
Ja bih njega za to darovao,
Ja bih njemu kulu napravio,
Ukraj svoje, a bolju od svoje,
Dao bih mu šćercu za ljubovcu,
Poklonio Ružicu đevojku,
Kod mene bi vijek vjekovao.«
Kad to začu Obilić Miloše,
Nimalo mu milo ne bijaše,
Al' ovako njima govoraše:
»Hvala vama na lakrdijama!
Viđeće se svačije junaštvo,
Ja nijesam junak od mejdana,
Nit' j' u mene hvala izabrana,
I boljijeh imade junaka,
A što meni za đevojku kažeš,
Ja se danas oženiti neću,
Neću druge cure za ljubovcu,
Osjem šćercu slavna car-Lazara,
Jošjoj nema dvanajest godina,
Jelisavki kićenoj đevojki,
Jali ću se oženiti njome,
Jali njome, jali ni jednome;
A što lave u planini kažeš,
Što gođ zvjerke ima u planini,
Ja sam svaku sret'o na planini.
Nekad noću, a nekad u danu,
Ni jednoj se nisam uklonio,
Ni lavu se ukloniti neću!«
Kad to reče, na noge skočio,
Pak udari niz bijelu kulu,
Dok on siđe u podrum ždraLinu,.
Poteže mu na toke kolane,
A prihvati za dizgin ždralina,
Izvede ga iz topla podruma,
Pak se konju na srijedu baci,
Išćera ga polju na širinu,
Pak otište drumom čavlenijem,
Kad je bio na Prolom-planinu,
Tu Miloša danak ostavio,
Sve tražeći lova po planini,
Da ulovi lava žestokoga,
Danak prođe, tavna noćca dođe,
Kad se Miloš viđe na nevolji,
Đe zanoći noćcu u planini,
Pod jelikom vatru naložio,
Uz jeliku pleći prislonio,
Za jeliku privezo ždralina,
A poteže sablju zakovanu,
Nakosi mu đeteline trave.
Tu je Miloš noćcu zanoćio,
Zanoćio, pak i prenoćio,
Kad ujutru jutro osvanulo,
Onda Miloš na noge skočio,
Te s' umio i Bogu molio,
Pak debela posjede ždralina,
Oćera ga stazom kroz planinu,
Kad naljeze Miloš kroz planinu,
T>eno bjehu visoke stijene,
A doline duge i široke,
I velike jele suhovrhe,
Dok zapjeva Obilić Miloše,
Glasovito, ama plemenito,
Kad to začu lav zvjerka ognjena,
U planini u mračnoj pećini,
Đe zapjeva Miloš kroz planinu,
Kod lava se nije dogodilo
Ognjevito osmero lavčadi,
Već otišli bjehu u planinu,
Pomami se lav ognjena zvjerka,
Pak pociknu na Prolom-planini,
Kako ciknu, kako l' ljuto riknu,
Sve pokrenu 'tice sa gorice,
Sve sa gore polijeće lišće,
K'o da sjever udari u grane,
A rasplaši zvjerku niz planinu,
Neka bježi, neka zemlji pada,
I ždralin je po zemljici pao,
Srdito ga Miloš udario,
Dok mu ždralin na noge skočio,
Ako pade, za nevolju mu je,
Jer lavovi strahovito riču,
Kad ih stane rika i pomama,
Namjernici konji i junaci,
Jal' ljeljeni, jal' bijele ovce,
I ljeljenske krave i volovi,
Sitne srne i teške košute,
I međedi, vuci i zecovi,
Pak i ljute pod kamenom guje,
I ždralovi 'tice pod oblakom,
I oni se na ustragu vrate,
Su tim kažu od pameti znake;
Pak i svaka zvjerka u planini,
Kad začuje glasovitu ciku,
Gorskog lava, u planini cara,
Što po zemlji rosnu travu pase
On ni čemu ne da gledat na se,
Od njegove žestoke pogledi,
Svaka zvjerka i 'tica prosjedi,
Kad ga čuje, po zemljici pa'ne,
Jal' se skrije u kamen pećine,
Dok lavovska sila ne umine;
Ni Milošu toplo biti neće,
Pak poleće lav ognjena zvjerka,
Te doleće drumu širokome,
Kad prilepe Obilić Milošu,
Na Miloša očim' zapalio,
A po vratu grivu razmahnuo,
Kako lave kroz planinu skače,
Vjetar bije na četiri strane,
Sve zavraća od jelike grane;
Kad ga viđe Obilić Miloše,
I pod njime ždralin od mejdana,
Dobar mu se ždralin prepanuo,
Doisto mu pobjegnuti šćaše,
Al' je Miloš srca junačkoga,
On poteže sablju zakovanu,
Od muškijeh od sedam pedalja,
Koju su mu poklonile vile,
Na sastanku kad su s njime bile,
Kad je Miloš sablju povadio,
Zmajovito lava pogledao,
Vilovitom sabljom udario,
I tako mu Bog i sreća dala,
Na dohvatu lava dohvatio,
Po povoru iznad srca živa,
Nadvoje mu povor prestavio,
I živo mu srce rasporio,
Isred srca udarila krvca,
Kroz lava mu sablja prolećela,
U crnoj se zemlji ustavila,
A Miloš je natrag povratio,
Pak pogleda i tamo i amo,
O'klen će se lavčad pomoliti,
Sa visine prolomske planine,
Al' Milošu dobra sreća bješe,
Daleko se lavčad dogodiše,
Dok im jeka niz planinu pođe,
Dobar čerek od sa'ata prođe,
Miloš sjede pa se odmorio,
Dok odmori sebe i ždralina,
Šćaše lavu odsijeći glavu,
Da mu glavu do Budima spremi;
Dok zavika sa planine vila,
Te doziva Obilić Miloša:
»Moj Miloše, mio pobratime
Lude ti si i mahnite glave,
Ludo ti peš danas poginuti,
Brže jaši i goni ždralina,
Dok nijesu lavčad dostignula,
Jer kad stignu lavčad niz planinu,
Pa kad lava posječena nađu,
Pociknuće kajno guje ljute,
Kad im glasi kroz planinu pođu,
Uzbuniće svu Prolom-planinu,
Kad to čuju ostali lavovi,
U jatu su dvades't i četiri,
A pred njima lavski starješina,
Kad to čuju, pak te poćeraju,
Da si vila, pa da imaš krila,
Pa da ti je od čelika meso,
Ne bi perje iznijelo mesa,
Ja kamoli da bi pobjegnuo,
Već moj brate, Obilić Miloše,
Brže vrati konja niz planinu,
Pak ne bježi uz Prolom-planinu,
Već ti bježi strmo niz planinu,
Jer je jato na gornjoj planini,
Udariće ozgo niz planinu,
Potražiti svoga starješinu.«
A kad začu Obilić Miloše,
Šta govori sa planine vila,
Brže svoga povrati ždralina,
A poteže sablju zakovanu,
Te u lava uši otkinuo,
Pa ih kon>u u egbeta baci,
A poteže iz čizme kandžiju,
Pak pod sobom okide ždralina,
Kad poleće ždralin od mejdana,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Da je oro rasklopio krila,
Ne bi ždrala konja dostignuo,
Ja kamoli da bi prestignuo.
Taman Miloš zam'če niz planinu,
Dok doleće osmero lavčadi,
Kad viđeše lava posječena,
Pociknuše ljuto, jadovito,
Dok udari jeka isprijeka,
Isprijeka od vedra istoka,
Dok evo ti lavskog starješine,
I za njime dvades't i četvero,
Kad izbiše drumu na planinu,
I viđoše lava posječena,
Kako riču, kako li urliču,
Bi ti reko i bi se zakleo,
Da na gradu pucaju topovi,
Bijesni se lavi pomamiše,
Pak u tanke jele udariše,
Sve jeliće tanke istrgaše,
Oko druma na četiri strane
Salomiše omarovo granje.
A ugrabi Miloš niz planinu,
Da mu ne bi nagorkinje vile,
Tu bi njega zvjerke istrgale,
Al' je seka brata izbavila,
Blago bratu koji seku ima,
Gorsku vilu, u gustu oЬlaku,
Niđe njemu loše biti neće,
Ni u vodi potonuti neće.
