◄   3 Dejstvo prvo 5   ►

4.
 
MILOŠ, vodeći za kose drugu avet, IVAN
 
MILOŠ (izdaleka): Ovamo, zlosrećnico! Taki da se kažeš ko si i šta si htela s mojim pobratimom! (Dovuče je do Ivana, koga videći mrtvog) Ha, anatemnico! šta učini, Bog te ubio!? Ivan mrtav! Ne, nije Ivan mrtav! (Digne buzdovan). Ivana mi povrati il', tako mi imena moga, sve ću te u mešinu zgruvati!
AVET: Puštaj me, junače, nisam ja tvoga druga izela.
MILOŠ: Ha, trekletnico, još vrdaš! Hoćeš mi ljudski Ivana povratiti! Govori, nesrećnico! Nije do stajanja: paklene te muke očekivaju, vatra će te spaliti, i u smoli ćeš se kuvati, ako oklevala budeš.
AVET: Prođi me se, nisam . . .
MILOŠ: Grom i pakao! (Zamahne da je udari).
AVET (podmetne ruku): Ne, junačs, od Boga našao! Povratiću ti brata. Puštaj me, da naberem trave, da mu rane vidam.
MILOŠ: Beri, nabrale ti guje kožu! (Pusti je napred, a on za njom s buzdovanom). Bsri, nečastivog porode, anatema te bilo! (Gledajući Ivana pogruži se u misli). Ivane, ah, jesi li se i ovome nadao, da pogineš bez boja i rata? O, sudbo čovečeskog života!
AVET: Evo trave, kojom će ti pobro proživeti. {Pristupi Ivanu, prekrsti ga nekoliko puta travom, a potom mu na srce priloži).
IVAN (digne glavu): Huj, gde sam ja?
MILOŠ (radostan): Ivane, ti si kod Miloša. Kako ti je?
IVAN (ustane): Al' sam jako zaspao!
MILOŠ: Ti si ustreljen bio. Da ti što ne škodi?
IVAN: Aja, ne, meni nije ništa, zdrav sam ja kao od majke rođen.
MILOŠ: O, nebo, tebi blagodarim! (Aveti) Ti, nesrećnico, poklanjam ti život! Znaj da nikad pravome junaku nahuditi ne možeš, nego kakvoj kukavici, kao sama što si. Idi, bestraga te bilo, nek ti vrana meso ždere, nek ti kurjak kožu dere!
AVET (se polako udalji).
IVAN: Milošu, ti me iz mrtvih povrati. Prokleta veštica . . .
MILOŠ: Prođi je se, nek je anatema! Naš se lov prekide: hajdmo, brate, kući, da vidimo ne bi li ¬naše pretprijatije do ruke doveli. Što je bilo, bilo, neka niko ne zna!
IVAN: Milošu, ti mi ne daš ni blagodariti. Bedno čovečestvo, šta si bez prijateljstva! (Odu).


Javno vlasništvo
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Jovan Sterija Popović, umro 1856, pre 168 godina.