Mejrima/26

ČIN ČETVRTI

POJAVA II

POJAVA II

Živan. Novko ušav staje do vrata

ŽIVAN:
Koga vidim! Ti li si, moj oče?
A za tobom nema više nikog?
Moja slatka majka, moja braća
Đe su oni? Oh, nema ih! Tebe,
Jednog tebe milost je dovela.
NOVKO:
Milost? Stani, meni ne pristupaj,
Nemoj u me ni da dirneš rukom;
Ruka tvoja sa đavolskom jedna,
Jer đavolsko ti učini djelo.
Imenom me oca zvati smiješ?
Smiješ pitat’ za mater i braću?
Ti već nemaš oca, nemaš braće,
Nemaš roda, nikoga ti nemaš,
A, a mati tvoja,... nesrećniče,
Čuvši da te na smrt osudiše
Pustila je od žalosti dušu.
ŽIVAN:
Moja mati? Moja mati, reče?
Ah, zaboga! Istinu li reče,
Ili mojim mukama se igraš?
NOVKO:
Tvoja mati onog časa, velim,
Umrla je, puče u njoj srce,
Razum’ješ li? U njoj srce puče.
Ona stoji sad pred Bogom vapeć’
Najstrašniju osvetu na tebe.
Drhti! Božjem stupajući licu
Trebaće ti mimo nju da prođeš.
ŽIVAN:
Oh, umrla! S mene!... Ja sam nakaz,
Ja sam grozno strašilo svijetu,
Ja sam duša paklu dosuđena.
NOVKO:
Ti si sve to, ti si stoput gore
Nego to. Ko može iskazati
Šta si ti? Ko može?
Kad pomisliš na sva djela tvoja,
Ako možeš, sam se ne zastraši.
Časnom krstu najprije nevjeran
Svoju dušu nekrštenoj proda;
Pa da na put nijesam ti stao
Smišljao si sa njom da pobjegneš,
Ne mareći koga bi za sobom
Ostavio zloj osveti turskoj.
Tebi teška, krvniče, ne bješe
Ni naslada grozno zakupljena
S’jedom glavom tvojih roditelja.
ŽIVAN:
Oh! To samo, to istina nije.
Sto sam puta s njom pobjeći mog’o;
A nije mi trebalo ni bježat’.
Ti još ne znaš čim nuđahu mene,
Nijesam ti to otkrio nikad.
NOVKO:
U riječi meni ne upadaj,
Lažima se bestidnim ne brani,
Pusti da ti sve ispričam redom.
Da bih od nas i od sama tebe
Uklonio velju pogibiju
Zaručih te s najvrsnijom curom
Što je ikad bješe u Visokom.
Bilo bi se na nježnu joj mladost
Smilovalo i zvjerinje srce,
A ti od nje šta učini? Reci,
Šta učini od nje?
ŽIVAN:
Oh! Počuj me,
Pust’ i mene da prozborim...
NOVKO:
Šuti.
Misliš da si ubio nju jednu?
Ubio si et’ i mater svoju,
Podig’o si na osvetu krvnu
Dva do sada prijateljska doma,
Da se kolju, da se istrebljuju,
Te bih mog’o, najbjedniji starac,
Sam ostati da plačem nad grobom
Sviju mojih s tebe poginulih.
ŽIVAN:
Prestan’, oče, prestani za Boga!
NOVKO:
Šuti, rekoh, jošte ne dovrših.
Da gu krajnju izbjegnem bijedu
Drugoj krajnjoj moradoh priteći:
Dom raselih, dom otaca mojih,
Svu ispratih u Srbiju svojtu,
A odavdje čim iziđem, hitam
I ja za njom. Konj m’ osedlan čeka.
ŽIVAN:
Svi odoše! Ideš i ti!
NOVKO:
N’jesi
Dopustio ni kostima mojim
Da u rodnoj zemlji počivaju.
(Plače.)
ŽIVAN:
Strašno, strašno! Što ne bih pogubljen
Prije nego da to sve saslušam.
Vaj! Prestani, da ti plač ne gledam.
NOVKO:
Ja ne dođoh da jadujem ovđe,
Da se tužim, da te ukoravam,
Nego dođoh da donesem tebi
Materino samrtno prokletstvo,
I prokletstvo sve rodbine naše,
Ma i moje očino prokletstvo,
Jer već sam te prokleo sto puta,
I nanovo proklinjem te sada,
I mrtva ću tebe proklinjati
Dok god duša ustraje u meni.
(Žavan sklapa k ocu ruke, pada na koljena, i saginje se do zemlje veleći.)
ŽIVAN:
Oh! Oh! Oh!
NOVKO:
Kakva ocu ti pokoja daješ
U starosti, takoga i Gospod
Duši tvojoj vratio navijek!
ŽIVAN:
Ako imaš nož uza se, ubij,
Ubij, ali dalje ne govori.
NOVKO:
Eto zašto dođoh. Sad odlazim.
(Živan ustaje hitno i zadržava ga.)
ŽIVAN:
Nećeš, nećeš poći; valja prije
Da me čuješ, valja sve da doznaš.
NOVKO:
Pusti mene.
ŽIVAN:
O ne, ne puštam te;
Čuj me, čuj me.
NOVKO:
Nizašto na sv’jetu.
Ponovo ti zapov’jedam: pust’ me.
ŽIVAN:
Ni Bog tako ne hotio tebe
Saslušati na samrtnom času.
NOVKO:
Nesrećniče, bi li smio?...
ŽIVAN:
Da sam
Sagr'ješio koliko god veliš
I još više, Bog sam bio bi se
Na toliku moju ljutu molbu
Ublažio i saslušao me.
NOVKO:
Pa šta hoćeš? Evo me, govori;
Ali brzo i u malo r’ječi,
Jer ne mogu da te dugo slušam.
ŽIVAN:
Oh! Ne hitaj, molim te, ne hitaj;
U mene je duša, srce, pamet,
C’jelo biće krajnje uzrujano...
Govoriću, ali ti mi nećeš
Vjerovati,
To predviđam, vjerovat’ mi nećeš.
NOVKO:
Laži su ti jasnije od dana,
Pa bi htio da ti ko vjeruje?
Veliš da je ubio nijesi;
Ko je onda? Ko bi nju ubio,
Nju, na koju žalit’ ne mogaše
Ni mrav sitni što po zemlji gmili?
Ti je n’jesi ubio! I meni
To kazuješ, koj’ te viđeh svega
Njenom krvlju grozno omašćena?
ŽIVAN:
Na meni su znakovi krivice,
Ali krivac ja nijesam, oče.
NOVKO:
Ko je dakle? Što ne kaza toga?
Što na sudu sebe ne opravda?
O laživče, bezdušni laživče!
ŽIVAN:
Čovjek, oče, ne laže pri smrti,
A domalo ja stupiti moram
Pred božiju pravdu, pa božijom
Vječnom pravdom evo ti se kunem
Da sam nevin u onom ubistvu
Koliko god i ti sam, moj oče.
Kad u sobu uđoh već ležaše
Polumrtva jadnica u krvi.
Čim me smotri nešto mi promrmlja,
Pa izdahnu. Saznati ne mogoh
Je li sama život pretrgnula,
Ili joj ga pretrže ko drugi.
NOVKO:
I ja tako sumnjati sam htio;
Ali otkud ona krv na tebi?
Otkud onda, zašto nož t’ u ruci?
ŽIVAN:
Kada viđeh đe s’ onako b’jedno
Žalosnica rastavljaše s dušom,
Gorka žalost obuze me svega,
Podigoh je u naručje svoje,
I k prsima milostivo stisnuh.
Al’ ona mi toga istog časa.
Mrtvo t’jelo u naručju osta.
Otud, mislim, njena krv na meni.
Kad je zatim na postelju spustih,
I sav zgrožen uzeh odstupati,
Spominjem se kao da je sada,
Stadoh nogom na nož; taj nož zgrabih.
Nu kako se otvoriše vrata
Te uđoše svati, ja sad ne znam,
Jer već bijah sasvim izvan sebe. —
Tako se je, oče, dogodilo.
I najmanje ako ti što slagah
Ove r’ječi poslednje mi bile,
Bog me gnjevan satr'o sad pred tobom.
NOVKO:
Po tvom licu, po govoru tvome,
Gotovo bi čovjek posumnjao
Da li u čem doista si krivac.
Ali što se ne pravdaše tako
Pred sudijom? Što ne braneći se
Smrt sramotnu na sebe povuče?
ŽIVAN:
Odbih samo od sebe krivicu
Da na meni i na kući našoj
Ne ostane njena grdna ljaga;
A mario n’jesam za odbranu,
Jer smrt željah k’o jedini način
Da se od svih jada oslobodim.
Smrt postigoh, pa ne žalim na nju
Ako samo izbijem t’ iz glave
Uvjerenje žalosno, a lažno,
Da nevinu svoju ženu zaklah.
NOVKO:
Ne znam kakav duh istini sličan
Provijava iz riječi tvojih,
Te mi svaka upada u srce.
Pazi dobro, sada ne bi mene
No samoga sebe prevario.
Malo prije sam si spomenuo
Da ćeš skoro stupiti pred Boga;
Lažju ne bi već dobio ništa
Na svijetu ovom, a strašno bi
Na drugome otežao duši.
ŽIVAN:
Vaj! Zašto si tako nedovjerljiv?
Vjeruj, vjeruj, Boga radi vjeruj;
Samog njega uzeh u svjedodžbu.
Kako tebi ja istinu rek’o,
Bogu tako ugledao lica!
Novko: (Oh, ne vara, dotle već ne vara.)
(Pokrida rukama lice.)
ŽIVAN:
Šta bih više mogao da rečem?
O moj oče, nije li ti dosta?
NOVKO:
Jest, o jeste... vjerujem ti sasvim...
Grjeh bi bio da i dalje sumnjam.
D’jete moje! Jadno d’jete moje!
ŽIVAN:
Ah, već jednom, oče moj, već jednom
(Stoje dugo zagrljeni.)
NOVKO:
Pa pravedan da izgubiš glavu?
Sad, stoprva u proljeću svome?
Ne, vječnoga spasenja mi, nećeš.
Ja te mogu izbavit’ i hoću;
Mogu dići sto, tisuću ruku
Na obranu tvoju. Pričekaj me,
Prijrije zore vratiću se amo.
ŽIVAN:
Kud ćeš? Šta ćeš sad u nevrijeme?
Očinska te žalost zasl’jepljuje;
Ne diže se tako začas narod.
Nemoj da me stoput više muči
U posljednjim časovima savjest
Da bjeh uzrok i očinoj smrti.
NOVKO:
Nimalo se ne brini za mene.
Ako, sinko, i poginem, vidiš,
Ova glava s’jeda je i gola,
Svakako bi u zemljici skoro
Počivala. Nu ti, ti tek stalnom
Nogom stade na bijeli svijet,
Pa od mene stoput bolje možeš
Poslužiti vjeri i otadžbi.
Pravedno je dakle porad tebe,
Ak' ustreba, sebe da pregorim.
ŽIVAN:
I na život mnogo žalosniji
No što dosad bješe da m’ostaviš? —
Ne, ne, onda sam bih se ubio.
Šta da gineš sl’jepo, a zaludu?
Moja sudba treba da s’izvrši.
(Ulazi tamničar.)
TAMNIČAR:
Đe si, Novko? Vr’jeme je da ideš,
Ponoći je davno prevalilo.
NOVKO:
Još me pusti malo trenutaka.
TAMNIČAR:
Ni jednoga.
NOVKO:
Oh Živane!
ŽIVAN:
Zbogom.
Ako mi se dobri Bog smiluje
Na nebes’ma viđeti ćemo se.
Ali si me prokleo, moj oče;
Skini, molim, s duše mi prokletstvo,
S'njime bo se tamo ne ulazi.
(Preda nj' pada na koljena.)
NOVKO:
Ja ga skidam, mili mučeniče,...
I praštam ti,... i blagosiljam te!
ŽIVAN:
Braći, rodu moj posljednji pozdrav.
Hitaj k njima, i reci im da sam
Poginuo nevin.
NOVKO (grli ga):
Sinko! Sinko!
TAMNIČAR:
Ne oklevaj, Novko.
NOVKO:
Eto idem.
(Novko ide k vratima; pa staje.)
(Vječnoga mi Boga! Spasti ću ga:
Visoko ću c’jelo zapaliti:
Raja čeka k’o zapeta puška.)

Reference

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Matija Ban, umro 1903, pre 121 godina.