Mejra Morić Alaj-bega
Zatrese se zemlja od istoka
I obori pola Dubrovnika,
B'jele dvore bega Lučaj bega,
I pritišće ljepoticu Mejru,
Zaručnicu od Rise Selima. 5
Zaklinje se od Rise Selime:
„Ja se junak oženiti neću,
Dok ne nađem Mejrine prilike
I njezinih crnijeh očiju
I njezinih ćatamen obrva." 10
Pa on ode u goru zelenu
I usječe gusle javorove
I gudalo od hudikovine.
Tu je bio tri mjeseca dana,
Dok nauči gudit i pjevati. 15
Kad nauči gudit i pjevati,
Onda ode svome b'jelu dvoru,
Oblači se što god ljepše more.
On obuče troje toke zlatne,
A na glavu kalpak i čelenke, 20
Još on uze prsten i jabuku,
U jabuci hiljadu dukata,
Pa je metnu sebi u njedarca.
Pa on uze gusle javorove
I gudalo od hudikovine, 25
Još pregrnu bugar-kabanicu,
Pa on pođe glavom po svijetu,
Kao pčela po mednom cvijetu:
Sve on ide od grada do grada,
A sve grdi i pjesme popjeva 30
I on traži za se djevojaka.
Kad je došo Livnu kamenome,
B'jelu dvoru Morić Alaj bega,
Kad avlijska otvorena vrata,
Sva avlija prostrta kadifom, 35
Naokolo čohom venedičkom,
Na srijedi sofa od merdžana.
Tude sjedi Alajbegovica,
Vjerna ljuba Morić Alaj bega,
A dvori je ljepotica Mejra, 40
L’jepa kćerka Morić Alaj bega.
Tad zakuca od Rise Selime,
On zakuca halkom na vratima.
Progovara ljepotica Mejra:
„Ah, čuješ li, moja mila majko! 45
Beli tucak kuca na vratima."
Kad to čula Alajbegovica,
Hitila se rukom u džepove,
I izvadi tri dukata žuta,
Pa ih dade ljepotici Mejri. 50
Uze Mejra tri dukata žuta,
Odnese ih tucku nevoljniku,
Kad je viđe tucak nevoljniče,
On govori lijepoj djevojci:
„Nisam željan žutijeh dukata, 55
Već sam željan takvih djevojaka!"
Guslama je o tle udario,
I odbaci bugar-kabanicu,
Pa on ode u muške konake,
U odaju Morić Alaj bega, 60
Pa mu dade prsten i jabuku,
U jabuci hiljadu dukata
I isprosi ljepoticu Mejru;
Prsten stavi, svadbu ugovara:
„Ova svadba do petnaest dana, 65
Dok pokupim kitu i svatove
I porežem djevojci haljine."
On pokupi kićene svatove,
Pa ih posla po Mejru djevojku
I đjevera zlato Muhameda. 70
Kad su došli djevojaokom dvoru,
Tu su bili tri bijela dana,
Dok djevojci knicu udarili
I opleli sitne pletenice.
Kad prođoše tri bijela dana, 75
Spremiše se kita i svatovi
I pođoše đuveginom dvoru.
Na koji su konak dolazili,
Otle Mejra knjigu je pisala
Poslala je ostarjeloj majci, 80
Ovako je u knjizi kitila:
„Ah, čuješ li, moja mila majko!
Strašan sam ti sanak snijevala,
Gdje mi s' guja u čeizu svila.
Sutra ću ti kroz Ivan planinu, 85
Prekosutra bijelom Mostaru."
Kad u jutru jutro osvanulo,
Uraniše kita i svatovi,
Povedoše lijepu djevojku.
Kad su bili na Ivan planinu, 90
Dočeka ih Kostreš harambaša
I sa njime trideset drugova.
A svatovii nevjerna družina,
Tuđi konji, a tuđe haljine,
Pobjegoše po gori zelenoj: 95
Osta sama na konju djevojka
I sa njome zlato Muhamede,
Držeć' konja za oba dizgina.
Njim’ dohodi Kostreš harambaša,
Pa govori zlatu Muhamedu: 100
„Odmakni se, beže Muhamede!
Jazuk ti je poginuti mladu."
Muhamed se odmaknut’ ne htjede.
Ja da vidiš Kostreš harambaše,
Mahnu sabljom i desnicom rukom, 105
Osječe mu sa ramena glavu!
Pade zlato u zelenu travu,
Osta sama na konju djevojka.
Kada viđe lijepa djevojka,
Da poginu zlato Muhamede, 110
Ona skide puli-duvak s lica,
Pa ga smače u krv Muhameda
I daje ga ptici, gavran ptici:
„Nosi, ptico, puli-duvak s lica,
Pa ga podaj od Rise Selimu 115
I kaži mu što je ovdje bilo!"
Ptica bješe, ali znadijaše,
Odnese ga od Rise Selimu.
Da vidimo Kostreš harambašu:
Uze Kostreš sa konja djevojku, 120
Odnese je sebi na trpezu.
Stade služit lijepa djevojka,
Stade služit hajducima piće!
Desnom rukom vino naljevaše,
A lijevom lice zaklanjaše. 125
Da vidimo pticu, gavran pticu!
Ptica dođe od Rise Selimu,
Predade mu krvava duvaka.
Kad ga viđe od Rise Selime,
Odmah se je jadu dosjetio, 130
Pa se spremi u svojoj odaji
I on ode u Ivan planinu
Potražiti Kostreš harambašu
I sa njime trideset drugova:
Oni piju crveniku vino, 135
Služi im ga ljepotica Mejra.
Kad to viđe od Rise Selime,
U njemu je srce zadrhtalo,
A na srcu burundžuk košulja,
Na košulji troje toke zlatne, 140
On mi toke rukom pritiskuje:
„Stante toke, ne ostale puste!"
Svoju pušku po tabanu ljubi:
„Moja puško, ne ostala pusta!
Pogodi mi Kostreš harambašu 145
Il' kod njega Vida bajrasktara!"
To on reče, pa primače pušku
I on njizi živu vatru dade.
Ne pogodi Kostreš harambašu,
Već uz njega Vida bajraktara 150
I djevojku malo zahitio,
Potrbuške po trpezi pala.
Ja da vidiš iz gore hajduke,
Kada čuše pušku u planini,
Poznadoše da je Selimova, 155
Pobjegoše po gori zelenoj.
Kad to viđe Kostreš harambaša,
On pritrča lijepoj djevojci,
Odreza joj ruse pletendce,
Odnese ih sobom u planinu. 160
Ja da vidiš od Rise Selima,
On mi njega ni goniti neće,
Već pritrča lijepoj djevojci,
Pa je uze za bijelo krilo,
I govori ljepotici Mejri: 165
„Moreš znati, da ćeš preboljetd?"
Progovara lijepa Mejruša:
„Mogu znati, preboljeti neću!"
Ali nek' je milom bogu hvala,
Kad ja umr'jeh na tvom bjelom krilu«. 170
To izusti, a dušicu pusti.
Kadno viđe od Risa Selime,
On iskopa dva hladna mezara,
I ukopa zlato Muhameda,
A do njega lijepu djevojku. 175
Pa on ode svome bjelom dvoru,
Tugujući i suze roneći.
