Marseljeze
Ne zovite mene, sit sam svega pira...
Meni zveket čaša nigda dao nije
Poleta ni žara što diže i grije,
Ja u njemu čujem samo zvuk sindžira...
Jeste, zvuk sindžira, što ga sebi sami
Kujemo sve tako do dna tražeći čaše, -
I s njom čekajući zoru slave naše,
Svijetla da sine u vjekovnoj tami...
Ja ne mogu čuti vaše Marseljeze,
Niti riječ praznu što pijana veze
Od ogavnih fraza barjaka slobode...
Ja znam, jedan trenut sav vaš ushit zbriše:
Ja znam, niko od vas neće znati više
Za slobodu čim se napijete - vode.