5
Marko Kraljević i sestrić mu Dragiša vojvoda
Podiže se „Dragiša vojvoda, —
Stara ga je opravila majka, —
Da on ide u lov u planinu,
Da on traži svojega ujaka,
Baš ujaka Kraljevića Marka,
Da ga uči Marko četoviti,
Četovati i hajdukovati,
I posjeći sabljom na mejdanu.
Kad s' otole Drago podignuo,
Okrenuo pravo uz planinu;
A kad dođe u sreda planine,
A na ime na sred druma puta,
Tu susrete Kraljevića Marka,
Al' Dragiša ne poznava Marka,
No mu 'vaku riječ besjedio:
„Ukloni se, delijo neznana,
Ukloni se meni s druma puta,
Da proćeram dobra konja moga!"
Za to Marko ni habera nema.
Opet veli Dragiša vojvoda:
„Zlo ti jutro, delijo neznana!
Ukloni se meni s druma puta!
Ako l' mi se ukloniti ne ćeš,
Rusu ću ti otkinuti glavu!“
Progovara Kraljeviću Marko:
„Ne budali, kad budala n'jesi!
Ni boljim se uklanjao n'jesam,
Kamo l' tebi — goremu od sebe!“
Kad to čuo Dragiša vojvoda,
Od bedrice sablju povadio,
Pa na Marka juriš učinio.
Dokle Marko sablju povadio,
Dragiša je tri put udario,
Dokle Marko jednom zamanuo,
Dragiša je sedam osam puta — —
Zadade mu sedamnaest rana;
Pade Marko niz šarina svoga,
Pa ovaku riječ besjedio:
„Aman malo, ako boga znadeš!
Neka znadem, delijo neznana,
Od koga ću danas poginuti —
Kaži pravo, tako bio zdravo,
Od koje si zemlje i krajine
I kako se zoveš po imenu?“
Progovara Dragiša vojvoda:
„Kad me pitaš, delijo neznana,
Kad me pitaš, pravo ću ti kazat'
Od koje sam zemlje i krajine,
I kako se zovem po imenu:
Ja sam momak od Učitelj-grada,
A unuk sam Vukašina kralja,
A sestrić sam Kraljevića Marka;
Pa me stara opravila majka,
Da ja idem u lov u planinu,
Da ja tražim svojega ujaka,
A na ime Kraljevića Marka,
Da me uči četom četovati,
Četovati i hajdukovati!
I posjeći sabljom na mejdanu.“
Kad to čuo Kraljeviću Marko,
Ovaku mu riječ besjedio:
„Ta ti li si, nesretnji sestriću!
Ta ti li si, ne živio majci!
Tebe nije treba naučiti,
Naučiti četom četovati,
Četovati i hajdukovati,
Ni posjeći sabljom na mejdanu, -
Ti se i sam jesi naučio.
Što izgubi svojega ujaka,
Što izgubi da od boga nađeš?“
Kad Dragiša riječ razumio,
Zaplaka se kao djete malo,
Pa prifati miloga ujaka,
I 'vaku mu riječ besjedio:
„Kuku, ujko, Kraljeviću Marko!
A što mi se prije kaz'o njesi?“
Pa ga bači na konja šarina
I vodi ga dvoru bijelome.
Vidao ga godinicu dana,
Vidao ga, dok ga izvidao,
A kad mu je rane izvidao,
Posjedaše za sofru svijetlu,
Da s' napiju crvenike vina
Za sretnoga Dragišina puta.
U ta doba pod Markovu kulu
Došo' junak Relja Bošnjanine,
(Ima s Reljom trideset delija)
Vidio ga Dragiša vojvoda,
Pa ujaku svome besjedio:
„Moj ujače, Kraljeviću Marko!
Evo dolje u polje široko —
Baš, ujače, pod bijelom kulom -
Krilatoga Relje Bošnjanina,
Ima š njime trideset delija;
Nego hajde, da im udarimo!
Ti obiraj, moj ujače Marko:
Ja l' ćeš udrit na samoga Relju,
Jal' na onih trideset delija.“
Progovara Kraljeviću Marko:
„Ja ću udrit' na trides' delija,
A ti udri na samoga Relju.“
Otole se oba podigoše,
Eto ti ih niz bijelu kulu.
Al' da vidiš Dragišu vojvodu -
Na Relju je prvi udario,
Al' ga Relja divno dočekao:
Udriše se sabljam okovanim;
Junak dobar Relja Bošnjanine,
Al još bolji Dragiša vojvoda:
Jednom manu, posječe mu glavu,
Pa pogleda na ujaka svoga,
Al' kad viđe Dragiša vojvoda,
A kad viđe trideset delija
Da svezaše ujaka mu Marka,
Pa ga biju teškom topuzinom
Nasatice među lopatice,
U junaku srce razigralo,
U delije juriš učinio:
Đavoljega ne ostavi živa;
Pa ujaku odr'ješio ruke.
Progovara Kraljeviću Marko:
„Čuješ mene, moj mili sestriću!
Evo imam osamdeset ljeta,
Ja obiđoh zemlje i gradove,
Još ne nađoh boljega junaka
A od mene Kraljevića Marka,
Veće tebe, sestriću Dragiša!“
Otolen se oni podigoše
U mejanu, da s' napiju vina,
Piše vino tri četiri dana;
Al' da vidiš Kraljevića Marka,
Đe otrova svojega sestrića:
Uze čašu Dragiša vojvoda
Uze čašu, pa nazdravi Marku —
Živ prignuo, mrtav odagnuo!
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg