Marko Kraljević i otac mu
Gorom jaše Kraljeviću Marko,
Šnjime jaše i otac babajko,
Nasmija se Kraljeviću Marko,
Njega pita ma otac babajko:
„O moj sinko, Kraljeviću Marko, 5
„Čem se smiješ moj premili sine?
„Il' se smije, što sam ostario,
„Il' ždralinu konju visokome,
„Ili һordi nisko pripasanoj?“
Al' besjedi Kraljeviću Marko: 10
„Ne smijem se, moj otac babajko,
„Ne smijem se tome ni jednome,
Ni ždralinu, konju. visokome,
Niti ćordi nisko pripasanoj,
Nit' se smijem, što si ostario, 15
„Već se smijem moj otac babajko:
„Kad mi bilo petnaest godina,
„A mom šarcu tri godine dana,
„A u mene ništa od oružja;
„O ramenu šareva torbica[1], 20
„U torbici šareva obuća[2]
„Sretoše me tri alaj[3] Turaka,
„Kako sam ih lazum[4] udario,
„Na mah sam ih zemlji oborio,
„Da kamo-li ne bi sade, babo, 25
„Sa mojijem svjetlim oružjem,
„Sa mojije trideset godina,
„I s mojijem šarcem debelijem!“
