Marko Kraljević i Sveta Nedelja
Podranio Kraljeviću Marko,
Podranio u nedjelju svetu
Prije zore i bijela dana,
Podranio u lov u planine.
Nit’ se krsti, nit’ se Bogu moli, 5
Već on ide u lov u planine.
A kad dođe u lov u planine,
Lovi lova po gori zelenoj;
Ništa mu se ulovit’ ne daje.
Sjede Marko pod jelu zelenu, 10
Vedro bilo, pa se naoblači,
Iz oblaka tiha rosa pada,
A u rosi zmija šarovita,
Pade ona Marku na grlašce,
Pa se Marku oko grla vije, 15
Uz obraz mu glavu naslonila.
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Prepade se, kako nikad nije.
Hoće Marko da je skine s vrata,
Al se zmija ni krenuti ne da. 20
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Još se gore junak prepanuo,
Pa prihvati debela Šarina
I njemu se baca na ramena,
Te potjera dvoru bijelome. 25
A kad dođe pred bijele dvore,
Bijeli mu dvori zatvoreni.
Viče Marko iza svega glasa:
„Otvor’ dvore, stara majko moja
A kad ga je majka razumjela, 30
Išetala na prozor od dvora.
Kad vidjela svoga sina Marka
I na njemu zmiju šarovitu,
Teško se je stara prepanula,
Pa pobježe u bijede dvore. 35
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Da je njemu majka pobjegnula,
Da mu dvore otvoriti neće,
On je svoju ljubu dozivao:
„O, Jelice, draga ljubo moja! 40
„Otvori mi dvora bijeloga,
„Je li sada, je li već nikada.
„Sada ću se dijeliti dušom.“
A kad li ga ljuba razumjela,
Išetala na prozor od dvora. 45
Kad ugleda gospodara Marka
I ka njemu zmiju šarovitu,
Teško se je, mlada, prepanula,
Pa zatvori prozora od dvora
I pobježe u kamare male. 50
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
Da je njeg’va ljuba pobjegnula,
Cvili Marko iza svega glasa
I dozivlje selu Anđeliju:
„Anđelijo, draga moja sele! 55
„Ako spavaš u dušeku, mlada,
„Skoči, mlada, na noge lagane,
„Otvori mi dvora bijeloga,
„Ja li sada, ja li već nikada.
„Evo ću se dijeliti dušom.“ 60
A kad ga je mlada razumjela,
Još je ona u dušeku bila,
Hitro skoči na noge lagane,
Pa otvori prozora od dvora.
Kad sagleda svoga brata Marka, 65
Što mu se je jutros dogodilo,
Od žalooti, jadna, pocviljela
I ona se teško prepanula.
A Marko je seli govorio:
„Anđelijo, draga moja selo! 70
„Uzmi, selo, sa grla marame,
„Pa omotaj desnu tvoju ruku,
„Diži meni zmiju šarovitu.
„Evo ću ti sada preminuti.“
A kad li ga sele razumjela, 75
Pošetala niz bijele dvore,
Od dvora je vrata otvorila,
Diže ona sa grla marame,
Pa je desnu ruku omotala
I ona je zmiji govorila: 80
„Zaklinjem te, zmijo šarovita!
„Zašto si se na Marka uspela?
„Il’ si, zmijo, od Boga poslana,
„Il’ si došla iz zelene trave?“
Tiho njojzi zmija odgovara: 85
„Anđelijo, Markova sestrice!
„Što me pitaš, pravo ću ti reći:
„Ja nijesam iz zelene trave,
„Niti stojim u travi zelenoj,
„Nego jesam od Boga poslana. 90
„Ja nijesam zmija šarovita,
„Nego jesam Sveta Nedjeljica.
„Zašto junak Kraljeviću Marko,
— Silan junak, nikog se ne boji —
„On je jutros rano podranio, 95
„Nit’ se krsti, nit’ se Bogu moli,
„Nego ide u lov u planine,
„Da bi Marko lova ulovio.
„Da se Marko nije prepanuo
„I vratio dvoru bijelome, 100
„Smrću bih ga umorila bila.“
Pa je zmija Marku govorila:
„Hajde, bolan, Kraljeviću Marko!
„Ti odskoči Šarca konja tvoga,
„A prelomi sjajna džeferdara, 105
„Pa ne rani u nedjelju svetu,
„Ti ne rani u lov u planine,
„Neg’ se krsti i Bogu se moli.“
To izreče zmija šarovita,
Pa se Marku diže sa grlašca, 110
Pade ona u zelenu travu.
Kad to vidje Kraljeviću Marko,
On se skoči sa konja svojega.
Sele mu je Šarca prihvatila,
Pa ga vodi u konjske podrume. 115
Uze Marko sjajna džeferdara,
Pa ga lomi na dvoje i troje,
Pa se vrati u bijele dvore,
Pa se krsti i Bogu se moli,
Posti Marko svetu nedjeljicu: 120
On ne pije vina crvenoga,
Niti jede mesa debeloga,
Neg’ fjelicu kruha ječmenice
I kupicu studene vodice.
Tako junak Kraljeviću Marko, 125
Tako Marko teško zapostio
Do starosti i do smrti svoje.
Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg
