Marko Kraljević i Arapin5
0001 Sanak snio Kraljeviću Marko
0002 U po noći, kad ptice pjevaju,
0003 Sanak snio, u sanku vidio,
0004 Da poleće ptica prepelica.
0005 Pored nje su dvije lastavice,
0006 A za njima jato gavranova,
0007 A pred njima gavran ptica crna.
0008 Pa je Marko na noge skočio,
0009 Vjernu ljubi pa no dozivaše:
0010 ”Anđelijo, moja vjerna ljubi,
0011 Moreš li mi sanka turkovati?”
0012 Al mu ljuba besjedila bila:
0013 ”Pij đavole, Kraljeviću Marko!
0014 Lasno ti se sanku osjetiti.
0015 A što ti je ptica prepelica,
0016 To je tvoja posestrima vila.
0017 A što su ti dvije lastavice,
0018 To su njojzi dvoje kćeri lude.
0019 A što ti je jato gavranova,
0020 To je Marko trideset Arapa,
0021 A pred njima gavran ptica crna,
0022 A to ti je crni Arapine.
0023 Bježi sila uz planinu pustu,
0024 A za njom su Arapini crni,
0025 Jesu tvoju uhvatili vilu.”
0026 Kad to čuje Kraljeviću Marko,
0027 Skoči Marko ko da se pomami:
0028 ”Vjerna ljubi, ako Boga znadeš,
0029 Opremi mi mojega šarina,
0030 Ne bi li mi i Bog ud’jelio,
0031 Da Arapa planinom zatečem.”
0032 Vjerna mi ga ljubi poslušala,
0033 Pa otide u konjske podrume.
0034 Do šarina dolazila bila,
0035 No ne dade šarac pristupiti.
0036 Nogom tuče, a zubima grize,
0037 Uši ćuli, kopitima gađa.
0038 Pa se mlada plaćem povrtaše,
0039 Marku svome te no kazivaše:
0040 ”No ti Marko, dobar gospodare!
0041 Ne da mene šarac pristupiti.
0042 Uši ćuli, kopitima gađa,
0043 Nogom tuče, a zubima grize,
0044 Hoćeš, Marko, meni poginuti.”
0045 Al se Marko nasmjenuo bio:
0046 ”Pij đavole, moja vjerna ljubi!
0047 Što se šarac tako uzmamio,
0048 To se nada dugomu megdanu.”
0049 Pa se Marko divno naredio,
0050 Sve pripravi, što je za junaka,
0051 Pa gotova prihvati šarina.
0052 Ode Marko mladi u planinu,
0053 Planine je dvije pregazio.
0054 Kade Marko u treću ti dođe,
0055 Igralištu svojih posestrima,
0056 Taman svanu i ogranu sunce.
0057 Obrnu se tamo i ovamo,
0058 Već mu niko nigdje ne bijaše.
0059 Pa se pripe jeli o vrhove,
0060 Al uzmilje srčali durbina,
0061 Obrnu ga strmom uz planinu.
0062 Dade mu se nešto pogledati
0063 I ugleda na jednu poljanu
0064 I ugleda svilena čadora,
0065 Pod čadorom trideset Arapa.
0066 Podaleko svilena čadora,
0067 A pred njime čakar bedevija,
0068 Na njoj jesu četiri ćusteka.
0069 Još je drže četiri Arapa,
0070 Još je pustu savladat ne mogu.
0071 Pod čadorom crni Arapine,
0072 A kod njega prigorkinja vila.
0073 Kod nje jesu dvije kćeri lude,
0074 Rone suze niz bijelo lice
0075 Kano biser niz bijelu svilu.
0076 Al besjedi crni Arapine:
0077 ”Prigorkinjo, ne veselila se!
0078 Kakva ti je golema nevolja?
0079 Al s’ dobila loša gospodara,
0080 A baš mene crna Arapina?
0081 U mene su teke b’jeli zubi,
0082 A u tebe prebijelo lice,
0083 Pa neka se a zajedno ljube.”
0084 Vila tako besjedi Arapu:
0085 ”Kam da ti je, crni Arapine!
0086 Ja se uzdam u Boga milosna
0087 I u moga pobratima Marka,
0088 Ako mi je jadna nojca bila,
0089 Da ću mu se mlada prisnijeti.”
0090 Al besjedi crni Arapine:
0091 ’Kam da ti je, prigorko nesretna!
0092 Kami će ti a pomoći Marko.”
0093 U riječi u kojoj bijahu
0094 Stade vriska čakar bedevije,
0095 A otkinu četiri ćusteka,
0096 A otisne četiri Arapa,
0097 Vidje pusta Markova šarina.
0098 Prepade se crni Arapine
0099 Ko čadora, kod prigorke vile,
0100 Šta mu vrisnu čakar bedevija,
0101 Pa izleće iz svilen-čadora.
0102 Kada viđe silna Kraljevića,
0103 Pa podviknu djecuArapčadi:
0104 ”Uhvatite Kraljevića Marka,
0105 Svežite mu ruke naopako,
0106 Doved’te ga meni do čadora.”
0107 Poskakaše djeca Arapčadi,
0108 Da uhvate silna Kraljevića.
0109 Ali Marko riječ besjedio:
0110 ”O Arape, sa grane gavrane!
0111 Sramota je trides na jednoga,
0112 Već pojaši čakar bedeviju,
0113 A Arape da se ogledamo.”
0114 A Arapa izjede sramota
0115 I pojaha čakar bedeviju.
0116 Pa je Marku riječ besjedio:
0117 ”Jada ti si Kraljeviću Marko!
0118 Kak si pošo od Prilipa svoga,
0119 Jesi li se oprostio s kulom
0120 I sa tvojom ostarjelom majkom
0121 I sa tvojom vjerenom ljubovcom,
0122 Što ti hoće ostat kukavice?”
0123 Al besjedi Kraljeviću Marko:
0124 ”O Arape, sa grane gavrane!
0125 Kad sam pošo iz Prilipa moga,
0126 B’jele sam se našetao kule,
0127 A stare se nagledao majke,
0128 A vjerne se naljubio ljube;
0129 Ja ne žalim danas poginuti.
0130 A Arape, sa grane gavrane!
0131 Kad si pošo od zemlje arapske,
0132 Jesi li e s majkom oprostio
0133 Jal nesretnom Arapkinjom ljubi,
0134 Što ti hoće ostat udovica?
0135 No, Arape, da se ogledamo
0136 Jal mi stani, jali ću ti stati.”
0137 Hoće Arap, riječ ne činjaše,
0138 Pa no Marku stade na biljega.
0139 Ali Mark koplja povadio,
0140 Na Arapu nišan sastavio.
0141 Ali Arap megdandžija bješe,
0142 U ruke mu koplje dočekaše,
0143 Na dvije ga ple salomjaše,
0144 Pa na Marka koplje potezaše,
0145 I na Marka lišan sastavio.
0146 Nu dobra je Marku sreća bila,
0147 Te on ima šarca od megdana,
0148 Te mu kleknu na prva koljena,
0149 Ugrabi mu ibrišin gajtana,
0150 Te mu koplje na dvoje slomio.
0151 Svoje konje pa no primakoše,
0152 Potegnuše od bedrice ćorde,
0153 Sa svojim se ćordam udaraše.
0154 Gdje udara Kraljeviću Marko,
0155 Tu mu oganj vatra sijevaše.
0156 Gdje udara crni Arapine,
0157 Tu na litre otpadaše meso.
0158 Po sedamn’est okinuše puta,
0159 Marko dobi do sedamn’est rana.
0160 Vidi Marko, da će poginuti,
0161 Pa šarinu svome besjedio:
0162 ”O šarine, pust mi ostanuo!
0163 Ol ne vidiš, gdje ću poginuti?”
0164 Pa da vidiš nesretna šarina,
0165 Na stražnje se noge propinjaše,
0166 Bedeviji uz prsi skakaše,
0167 Zubima je za uši hvatao.
0168 Stade vriska čakar bedevije.
0169 Obrnu je tri četiri puta,
0170 Dok kobilu bješe oborio,
0171 A Arapa pritište kobila.
0172 U tome ga savladao Marko,
0173 Te mu rusu osiječe glavu.
0174 Poskakaše djeca Arapčadi.
0175 Dok se Marko šarca dobavio,
0176 Do sedam ti pogubi Arapa.
0177 Kad se bješe šarca dobavio,
0178 U Arape juriš učinio,
0179 Neke mi je pogubio glave,
0180 A neke mi kroz planinu razgna.
0181 Pa se Marko ranjen povrnuo,
0182 Povrnuo pod b’jela čadora.
0183 Vila mu je šarca prihvatila,
0184 Pa sa šarca Marka poskinula:
0185 ”Blago mene, Kraljeviću Marko!
0186 Jesu li ti rane od vidanja,
0187 Mogu li se, brate, pouzdati,
0188 Da ti rane hoću izvidati?”
0189 Al joj Marko ranjen progovara:
0190 ”Posestrimo, od planine vilo!
0191 Rane su mi grdno dodijale.
0192 Bog da znade, ne ću l’ umrijeti.”
0193 Pa da vidiš prigorkinje vile!
0194 Gdje poleče vijar uz planinu,
0195 Pa nabere svake ljekarije,
0196 Pa no leti Marku pod čadore,
0197 Liječi ga po godine dana.
0198 Kad je Marka izl’ječila bila,
0199 Dade njemu kutiju biljura:
0200 ”Na to tebe, pobratime Marko!
0201 Kada budeš na prve megdane,
0202 To su tebi moći od pomoći.”
0203 Otole se Marko podignuo,
0204 Pravo pođe u Prilipu svome.
0205 Osta vila mlada u planinu
0206 Su njezine dvije kćeri lude.
