Marko Kraljević ženi se iz Zadra

* * *


Marko Kraljević ženi se iz Zadra

Od kako je svijet postanuo,
Ljepši cvijet nije procvatio,
Što no j' jako na ovoj godini:
Tamo Zadru na Krajini kažu
U đidije Zadranina bana 5
I u njega Milica devojka.
Kad joj bilo šest godina dana
Mati joj je kosu pospuštila,
Kad joj bilo dvanaes' godina
Niz pleći joj splela pletenice, 10
Kad joj bilo petnaes' godina
Udarile curi po pojasu.
Na curu se prosci naturiše:
Zaprosi je sedam generala
A od sedam vlaškijeh gradova; 15
Zaprosi je sedam barjaktara
A od sedam vlaškijeh gradova.
Zaprosi je sedam kapetana
A od sedam vlaškijeh gradova;
Još se silno Vlašče naturilo 20
Od Mletaka Duždević Mijajlo,
I on bješe curi mušterija.
I drugo se Vlašče naturilo,
Od Prilipa silan Kraljeviću
I on bješe curi mušterija. 25
Nezgoda se banu dogodila,
Što bijaše na livadi trave
I što bješe ječma u ambar'ma
Sve to svatski konji potrošiše,
Što bijaše u mehani piva 30
Sve popiše kićeni svatovi.
Sjede bane sitne knjige pisat':
„A ko god je curi mušterija,
„Neka ide i kupi svatovi,
„I nek nosi prsten i jabuku 35
„I uza nju trista madžarija.“
Pa rasturi knjige niz Krajine.
Ode knjiga bijelu Prilipu.
U zlo doba Madžar dolazio
Među akšam i među jaciju 40
Pa on alkom na vratima tuče.
Začu njega silan Kraljeviću
Jer on bješe na bijeloj kuli
I sa starom večeraše majkom
Suha hljeba i crvena vina, 45
Pa od zemlje na noge skočio,
Pa on stade na avlijska vrata,
Mandal diže, kanat poletio
Iza vrata Madžar uletio,
Za ruku ga Marko uhvatio, 50
Uplaši se tanak Madžarine.
U ruke mu knjigu dodavaše
Pa pobježe natrag na kapiju;
A Marko je knjigu prihvatio,
Odnese je na bijelu kulu, 55
Na knjizi je pečat raskinuo,
Pa pogleda knjizi niz jaziju,
Knjigu štije a na nju se smije.
Pita njega Jevrosima majka:
„A moj sine, silan Kraljeviću! 60
„Okle, sine, knjiga dostignula?
„Je l' ti, sine, knjiga od megdana?
„Te se na nju osmjehuješ grotom“
Veli njojzi Kraljeviću Marko:
„Nije, mati, knjiga od megdana. 65
„Već od našeg glavna prijatelja,
„Od đidije Zadranina bana,
„U bana sam prosio djevojku,
„Sad mi bane knjigu opravio
„Da ja idem i kupim svatove 70
„I da nosim prsten i jabuku
„I uza nju trista madžarija.
„Nuto bana da ga Bog ubije!
„Ja da imam žutijeh dukata
„Ne b' u njega prosio djevojku 75
„A ja pare ni dinara nemam
„Već ja pijem veresijom vino,
„Ima, mati, dva mjeseca dana;
„Već tako mi Boga velikoga!
„Ja se tamo ni maknuti ne ću.“ 80
A kad začu Jevrosima majka,
Pa raspuči puca na njedarca,
Pa bijele dojke izvadila
Pa ovako sinu govorila:
„O moj sine, Kraljeviću Marko! 85
„Aram tebi moja hrana bila
„Ako ne ćeš dovesti djevojku,
„Ali silom ali drage volje;
„Imaš, sine, dobra pobratima,
„U lijepu šeher-Sarajevu, 90
„Pobratima Đerđelez-Aliju,
„Sitnu ćeš mu knjigu napraviti
„Nek t' Alija siđe u svatove,
„U lijepo mjesto u djeverstvo,
„Nek ti bude djever uz djevojku.“ 95
Kad to začu Kraljeviću Marko
Majčine se kletve pobojao.
Pa su tune noćcu prenoćili.
Kad u jutru jutro osvanulo
Ali Marko rano poranio, 100
Pa napisa list knjige bijele
Opremi je šeher-Sarajevu
A na ruke Đerđelez-Aliji,
U knjizi ga Marko pozdravljaše:
„Pobratime Đerđelez-Alija! 105
„Evo ti se ženim u dobri čas!
„Odi mene, pobro, u svatove
„U lijepo mjesto u djeverstvo,
„Da mi budeš djever uz djevojku.“
Ode knjiga šeher-Sarajevu. 110
Kad Aliji knjiga pristignula
I kad viđe, što mu knjiga kaže,
Na knjigu se nasmijao grotom
Pa se maši rukom u špagove
Pa izvadi dvanaes' dukata 115
Te ih dade lakoj knjigonoši:
„Na to tebi, laka knjigonošo,
„Te ti kupi na noge opanke
„I napij se u mehani vina,
„Dok ti siđem bijelu Prilipu.“ 120
Knjigonoša rušpe prihvatio,
On otide bijelu Prilipu,
A Alija na tananu kulu,
Pa on vjerne sluge dozivaše:
„Sluge moje, mladi pelivani. 125
„Spremajte mi debela dorata,
„Spremajte ga što ljepše možete
„K'o što no bi bio za svatova
„U lijepo mjesto u djeverstvo.
»Dok s' opremim na bijelu kulu 130
„I ja naspem u špagove blago
„Što ja mogu snahu darivati.“
U mlađega pogovora nema,
Opremaju debela dorata,
Dok s' Alija na kuli opremi 135
I nasipa u špagove blaga,
U špagove s obadvije strane.
Eto Turčin sa bijele kule
A mlađi mu konja dovedoše.
Pa za dizgin prihvati dorata 140
Okrete ga binjataš kamenu
A s kamena dori na ramena.
Kakav li je Đerđelez-Alija!
Iskitio sebe i dorata,
Sav u srmi i u čistu zlatu 145
Prema sjajnu osijeva suncu.
Kud god iđe, do Prilipa siđe.
Ugleda ga Jevrosima stara
I susrete Đerđelez-Aliju,
A mlađi mu konja prihvatiše, 150
Sa starom se u lice ljubljaše
Pitaju se za mir i za zdravlje:
„Kako si mi Jevrosima majko?
„Kako mi je pobratime Marko?“
„Zdravo smo ti, moj Alija sine.“ 155
Pa se s njime po ruke uzela
Izvede ga na bijelu kulu.
Na nogam' ga dočekao Marko,
Ruke šire u lice se ljube,
Pitaju se za mir i za zdravlje. 160
Za gotovu sovru zasjedoše
Vino piju, jedu đakoniju.
Kad se pobre vina nakitiše
Te im vince udpilo u lice
A rakija sjela besjediti, 165
Onda reče Đerđelez-Alija :
„Pobratime, silan Kraljeviću!
„Al' si mene nešto prevario?
„Al' m' odista zvao u svatove?
„Kamo tebi kićeni svatovi?“ 170
Veli njemu Kraljeviću Marko:
„Pobratime, Đerđelez-Alija .
„Nijesam te, brate, prevario,
„Već t' odista zvao u svatove,
„Ja ih više ni kupiti ne ću. 175
„Veće tebe i dorata tvoga,
„Evo mene i šarina moga,
„Da idemo dovesti dejvojku!“
Pa j' od zemlje na noge skočio
Pa na mlađe viku učinio 180
Te mu sluge konje izvedoše,
Natočiše u tulume vino,
Izniješe bijela čadora
Te ga vežu šarcu u terćije
Pa mi dobre konje poklopiše 185
I odoše dva dobra junaka.
Kud god išli Zadru silazili.
Kad glenuše pod banovu kulu,
Al' trideset popeto čadora,
Pred svakijem po trista svatova. 190
Jali veli Đerđelez Alija:
„Pobratime, silan Kraljeviću!
„Od kud će te uzeti vlahinja
„Kod noliko mamur kaurina?
„Kamo tebi hvala i krajina? 195
„Kamo li ti kićeni svatovi?“
Ćuti Marko, ništa ne besjedi.
Već su tuda konje progonili.
Opet veli Đerđelez-Alija:
„Pobratime, silan Kraljeviću! 200
„Svakog znadem bijela čadora,
„Ja ne znadem čador na srijedi,
„Što no čador od crvene svile,
„Na čadoru od zlata jabuka,
„Niza nj jesu tri gajtana zlatna, 205
„Zlatne kite pale na dolinu.“
Tade Marko njemu besjedio:
„Pobratime Đerđelez-Alija!
„Ono j' čador Duždević Mijajla,
„Iz Mljetaka mjesta pitomoga.“ 210
U tome su tuda prolazili
Ša najkrajnji gradu na kapiju,
Tune dobre konje odsjedoše,
Poperiše bijela čadora
I pobiše koplje pred čadorom, 215
Za njeg' dobre konje povezaše
Tu sjedoše dva dobra junaka
Pod čadorom piti hladno vino,
Ne piju ga čim se pije vino
Već mješčićem od dvanaest oka: 220
Po dva pobre u rebra salili
A za treći rukom zagrabili
Dok na gradu pukoše topovi
Taman deset jedan za drugijem,
Na gradu se otvori kapija 225
Dok eto ti banice vlahinje
Za njom ide Milica djevojka
Eto cura ide u svatove
Da na sebi mušteriju bira.
Ja kakva je lijepa djevojka! 230
Prekrila se stambolskom čatijom
Tri joj kraja pala na dolinu
A četvrti u ruci držaše,
Te od sunca lice zaklanjaše,
Na nogam' joj sedefli nanule, 235
Po aršina od zemlje dignute,
Populane žutijem dukatom,
Potkićene drobnijem biserom.
Sve djevojka po čadorim hoda,
Od čadora do čadora mlada, 240
T' ona sebi mušteriju bira,
Dokle jeste mlada dolazila,
Do čadora Duždević Mijajla
Pa se mlada savi pod čadora,
Te Mijajlu poljubila ruku 245
I uze mu prsten i jabuku
I uza nju trista madžarija,
Pa se natrag povrati djevojka.
Kad bijahu gradu na kapiju
Veli njojzi ostarjela majka 250
„Ćeri moja, Milice djevojko!
„Što ti uze Duždević Mijajla?
„Što ne uze Kraljevića Marka?“
Veli njojzi lijepa djevojka:
„Ćuti majko, mukom zamuknula! 255
„Što će meni manitina Marko?
„Kod onakog mamur kaurina.“
Veli njojzi banica vlahinja:
„Pričekaj me, moja ćeri draga!
„Pričekaj me gradu na kapiju, 260
„Dok ja odem mlada do čadora,
„Do čadora Kraljevića Marka,
„Da ja vidim Kraljevića Marka,
„Je l' istina, kakva mi ga kažu?“
Pričeka je lijepa djevojka. 265
Otle ode banica vlahinja,
Pod čadora Marku dolazila;
A ka u Marko ugleda banicu,
Crnijem se osmjehuje brkom,
Prevaljuje okom krsavijem 270
Bijelijem poširišuje subom.
Kad banica Marka sagledala,
Uplaši se — šinula je guja.
Pa na pade u travu na glavu,
Dok dotrča Milica djevojka 275
Pa na majku prihvati za ruku:
„Ustan mati, ti se ne dignula!
„Koga si se danas prepanula?
„Zar jednoga manitine Marka?“
Pa odoše na bijelu kulu. 280
Dok na gradu pukoše topovi,
Taman deset jedan za drugijem,
Na gradu se otvori kapija.
Dok eto ti Duždević Mijajla,
Na njegovoj vitkoj bedeviji, 285
Za njim druga ide u povodu
Na koju će Milica djevojka.
Ja kakvo je sedlo na kobili!
Na njojzi je sedlo od merdžana,
Potkićeno drobnijem biserom 290
I onijem žutijem dukatom.
Tada reče Kraljeviću Marko:
„Vi'š Alija dragi pobratime!
„Ja kakvo je sedlo na kobili!
„Da mi može sreća podnijeti, 300
„Da ugrabim sedlo sa kobile,
„Da ga prodam u njanu mehapu,
„Da s' napijem izobila vina.“
Ćut Alija ništa ne bjesedi,
No je dockan Turčin govorio: 305
„Pobratime Kraljeviću Marko!
„Pričekaj me gradu na kapiju
„Dok ja amo do čadora siđem.“
I otale Turčin odlazio,
Do čadora Bora barjaktara 310
I ovako njemu besjedio:
„Pobratime, Bore barjaktare!
„I ti prosi Milicu djevojku,
„I ti prosi ne će te djevojka,
„Već uze Duždević Mijajla 315
„Jako ću im, brate, udariti,
„I oteti lijepu djevojku,
„Da oženim pobratima Marka:
„Kad potjeram kićene svatove,
„Ne daj svatim gore u planinu.“ 320
„Ne dam brate životami moga!“
I tude mi prolazi Alija
Do čadora Grgur kapetana,
I ovako njemu govoraše:
„Pobratime Grgur kapetane! 325
„I ti prosi Milicu djevojku,
„I ti prosi ne će te djevojka,
„Već uze Duždević Mijajla,
„Sada ću im brate udariti
„I otet im lijepu djevojku 330
„Da oženim pobratima Marka,
„Kad potjeram kićene svatove,
„Ne daj svatim polju u širinu.“
„Ne dam, brate, života mi moga.“
I tude je Turčin prolazio 335
Do čadora Petra generala
I ovako Petru govoraše:
„Pobratime Petre generale!
„I ti prosi Milicu djevojku,
„I ti prosi ne šće te djevojka, 340
„Veće uze Duždević Mijajla,
„Sade ću im brate udariti,
„I otet im lijepu djevojku,
„Da oženim pobratima Marka;
„Kad potjeram kićene svatove, 345
„Ne daj svatim moru u đemiju.“
A veli mu Petre generale:
„Otlen idi, silna poturice!
„Ja ne mogu griješiti duše,
„Niti moje mrciniti đorde, 350
„Tu bih tebi odsjekao glavu.“
Ćut' Alija ništa ne besjedi,
Al' ne ćuti Kraljeviću Marko,
No j' od zemlje na noge skočio
I britku je sablju povadio, 355
Na Petra je juriš učinio
Odista ga posjeći hoćaše,
Ne dade mu Đerđelez-Alija:
„Ne moj Marko, dragi pobratime!
„Ne moj jako kavgu zaturiti.“ 360
Dok na gradu pukoše topovi,
Al' eto ti Duždević Mijajla
Za njim jaše Milica djevojka,
Za djevojkom tri sta sejizina
Sve lijepa ruha djevojačkog 365
I sa njima do tri sta svatova
I odoše poljem širokijem.
I pobre se dockan podignule
Pa eto ih tragom svatovskijem
Jošte veli Đerđelez-Alija: 370
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
„Al' ćeš, brate, ići pred djevojku
„Ali, brate, prikupit' komore,
„Nije lasno ruho ostaviti,
„Ni odvesti golu djevojčinu.“ 375
Al' besjedi Kraljeviću Marko:
„Pobratime Đerđelez-Alija!
„Ja ću brite, prikupit” komore,
„A ti, pobro, idi pred djevojku.“
To Alija jedva dočekao, 380
Pa otište debela dorata,
Otište ga poljem za svatima
Dok pristiže kićene svatove,
I djevojci tiho govoraše:
„Snaho moja, Milice djevojko! 385
„Otkrij meni svilene marame
„Da ti vidim prebijelo lice,
„Možeš li mi Marku pristanuti
„Imadem li za što poginuti?“
A to viđe Duždević Mijajlo, 390
Pa Aliji vako besjeđaše:
„Odbij konja silna poturice!
„Odbij konja, moja je djevojka.“
Za t' Alija ništa ne hajaše
Veće konja bliže dogonjaše: 395
„Snaho moja, Milice djevojko!
„Nu podigni sa glave marame
„Da ti vidim prebijelo lice
„Možeš li mi Marku pristanuti?
„Imadem li za što poginuti?“ 400
Opet veli Duždević Mijajlo:
„Odbij konja, silna poturice,
„Odbij konja, moja je djevojka.“
Za t' Alija ništa ne hajaše
Već on bliže konja prigonjaše 405
Pa je desnom rukom zagrlio
Pa joj skide sa glave marame:
Sijnu lice ko na goru sunce,
Bjelo grlo kao mjesečina.
Pa je kucnu rukom po plećima: 410
„Ja aferim moja snaho mila!
„Kad si tako lice odgajila,
„Možeš meni Marku pristanuti,
„Ja ne žalim jako umrijeti.“
Kad to viđe Duždević Mijajlo 415
Pa ovako riječ besjeđaše:
„O Alija, od kuje kopile!
„Stani mene piku na biljegu
„Da junački megdan dijelimo.“
To Alija jedva i čekaše 420
Pa istjera debela dorata
Pa on stade na sred polja ravna
Pa govori Duždević Mijajlu:
„Udri prije, crni kaurine!
„Udri prije da ti žao nije.“ 425
To Mijajlo jedva i čekaše
Pa ispusti koplje ubojito
A kobili između ušiju
Gled Aliju po svilenu pasu.
Pod Alijom dorat od megdana, 430
Dobro pazi koplje ubojito
Kad se blizu koplje primaknulo,
Pade dorat na prednja kolena
Po njemu se Turčin položio
I nada se ruku isturio, 435
Pa uhvati koplje ubojito
Prelomi ga na dvoje na troje
Pa odlomke u travu turio.
A kad viđe Duždević Mijajlo
Uplaši se žalosna mu majka! 440
Pleći dade a bježati stade
No mu Turčin bježati ne dade
Na trećem ga skoku pristignuo
Sabljom mahnu, odsjče mu glavu
I kobilu mrvom dohvatio: 445
Ne valja mu sedlu ni samaru
Pa se Turčin natrag povratio
U svatove juriš učinio.
Bože mili čuda velikoga!
Da je kome stati pa gledati 450
Kako Turčin razgoni svatove!
Razgoni ih po polju široku
Ka' no vuče po planini ovce,
Dok rasturi kićene svatove.
Osta cura na sred polja sama. 455
K njoj Alija konja dogonjaše
Pa za dizgin prihvati kobilu,
Izađoše drumu širokome
U to doba silan Kraljeviđu
I on goni tridest sejisana 460
Sve lijepa ruha djevojačkog
I odoše zdravo i veselo
Odvedoše lijepu djevojku
I odoše bijelu Prilipu,
Svadbovaše na bijeloj kuli. 465
Od Alija šeher-Sarajevu
Osta Marko na bijeloj kuli. 467

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Napomene

  • 1867, III, str. 328—330; 350—352; 361—362.
  • Poslao: Lj. M. Popović [Ljubomir Kovačević].
  • Narodne pesme, br. 105 [104].

Reference

Izvor

  • Miodrag Maticki, Narodne pesme u Vili, Novi Sad : Matica srpska ; Beograd : Institut za književnost i umetnost, 1985., str. 202-211.
  • Vila, godina III, broj 21, Beograd, 21. maja 1867, str. 328-330; Vila, godina III, broj 22, Beograd, 28. maja 1867, str. 350-352; Vila, godina III, broj 23, Beograd, 4. jun 1867, str. 361-363.