* * *


Manastir Rmanj[1]

Sanak snio igumane Vaso,
Sanak snio, Anđela vidio,
I Anđel mu vako besjedio:
„Jadna glavo igumane Vaso!
„Turci će ti crkvu porobiti,
„Porobiti, pa i popaliti;
„Kaluđere na vatru bacati;
„S tobom Vaso vatru potpaljivat'.
„Čini Vaso, što je tebi drago,
„Ne daj duše, a mrtvac si živi." -
Kad te glase razumio Vaso,
On povika braću kaluđere
Pa je njima viđenje kaziva:
„„Anđel mi je na san dolazio,
„„I vako je meni besjedio:
Jadna glavo, igumane Vaso,
Turci će ti crkvu porobiti,
Porobiti, pa i popaliti,
Kaluđere na vatru bacati,
S tobom Vaso vatru potpaljivat'.
Čini Vaso što je tebi drago,
Ne daj duše a mrtvac si živi.
„„Što rečete ja ću učiniti.
„„Anđeo me ostavi na vazi
„„Nit' mi reče: „Primi muke Vaso,“
„„Nit' mi reče: „Bježi gori Vaso,"
„„Jadna j' duša u živa mrtvaca...
„„Vi govorte, braćo i družino,
„„Recte brže... turski hat već rže!
„„Turčii ne zna za naše molitve...
„„Svijet će reći: „Kamo vam čudesa?“
„„Nego čujte, braćo i družino!
„„Moja j' muka... a vaša je volja.""
Starci blijede, igumana glede,
Izmeđ' sebe riječ prevališe:
„Nije šala turska kasapnica!
„Ho, na vatri i drvo procvrlji,
„Kamo-l neće đe krv živa teče,
„A knjiga nas naša naučila:
„Svako „dihanije“ Boga hvali...
„O igumne, oče načelniče,
„Ovo j' Anđel tebi poručio,
„I stara je riječ ostanula,
„Petrajilj je naše dugovanje:
(„Pa o vratu bolje, neg' orastu.“)
„Već ču-li nas, oče igumane!
„Kupi svoje, a zovi što j' tvoje,
„(A narod će tebe poslušati!)
„I bježimo što nas više može,
„Da bježimo zapadnome moru.
„Zbjeg podigni u gori zelenoj,
„A od zbjega vav'jek Turčin bjega!“
Pa što rekli ono učinili.
Narod digli, Unu prebrodili;
U zelenu goru prebjegoše
Bez mantije, i bez kamilavke. -
U to Turci manastiru stigli!
Halaknuše crkvu izrobiše,
Izrobiše pa i zapališe;
Još u vatru svoje puške pale
Podvikuju: „Joldaš! gori kale..."
Žute-paša na Vakup je saša,
Na brežina utabori vojsku,
Na brežina više Dobrosela.
Pa se Turci rahat učinili,
Prevarila žežena rakija,
Pa pospala pjana Turadija.
Bel iz gore udriše junaci!
Udarila zorna Srbadija
Sa svi strana Srbi biju Turke,
Neko nožem ... neko zubi kolje...
Od turaka malo ko ostade,
Od Srbalja malo ko pogibe.
I tu paša sa taborom osta,
Niti nađe već vakupskog mosta. -
Veselo se Srbi povratili,
I manastir Rmanj osvetili.
Tada bilo sad se sozli njalo:
„Osta Lika bez turski silnika!“
Ruše Srbi kule i munare,
I podižu crkve i oltare;
Ponovili što je opaljeno...
Očistili što je ogareno...
Digli opet sveta manastira
Kaluđerma crkvu darovali.
Govorio igumane Vaso:
„Vala Bogu, vala jedinome!
„Grešan jesam, i smrt me već ne će -
„Ja uvrijedi Anđela Božjega. -
„Glava jedna kao i nijedna!
„Više krava više mlijeka dava,
„Više ljudi aman bolje sudi!!"
Ne znam više, niti pero piše.
Od men' pjesma, a od Boga zdravlje!
Ko me čuo Bog ga veselio,
Veselio - od zla uklonio,
Od zla duga i nevjerna druga. -
Nema pjesme bez puna ploskunja,
Ni ljubavi bez lijepe ćevojke,
Hnt' slobode bez krvavi gaća.
                     -
Jadna Liko, što si dočekala?
Da te Bosna s kukuruzi rani.
                     -
Kostajnico, gnjezdo sokolovo,
U tebя se sokolovi legu.
                     -
Kostajnico ni selo ni varoš,
Već se pušiš, kanda kruške sušiš.


Reference

  1. Ova je crkva u Bosni na desnoj strani vode Une, gore gdje ova voda izvire. Srpski omladinac Branko Cvijanović najprije opisao je ovu crkvu u „Matici“. Ovu pjesmu dobio sam od pokojnoga prote Damjana Čunkovića iz Suvaje.

Izvor

Srpske narodne pjesme iz Like i Banije koje je sakupio i za štampu priredio Nikola Begović, (PRILjUBIO SRPSKOJ OMLADINI), Knjiga prva, u Zagrebu, Štamparija F. Fišera i dr., 1885., str.: 223-227.