Mali bečki valcer

Mali bečki valcer Pisac: Federiko Garsija Lorka

U Beču ima deset djevojaka,
jedno rame na kojem smrt jeca
i jedna šuma rasporenih golubica.
Ima komadić jutra
u muzeju inja.
Ima salon s hiljadu prozora.
Jao, jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer zatvorenim ustima.

Ovaj valcer, ovaj valcer, ovaj valcer
pristanka, smrti i konjaka
koji kupa svoj rep u moru.

Volim te, volim te, volim te
s naslonjačem i mrtvom knjigom,
za potišteni hodnik,
u tamnom potkrovlju ljiljana,
u našoj postelji od mjeseca
i u plesu što ga sniva kornjača.
Jao, jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer slomljenih slabina.

U Beču imaju četiri ogledala
u kojima se igraju tvoja usta i jeka.
Ima jedna smrt za klavir
koji u plavo bojadiše mladice.
Ima prosjaka na krovovima.
Ima svježih vijenaca plača.
Jao, jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer što mre u mojim rukama.

Jer ja te volim, volim, ljubavi moja,
u potkrovlju gdje se igraju djeca,
sanjajući stara svjetla Ugarske
u mrmorenju blage večeri,
opažajući ovce i snježne ljiljane
u tamnom spokojstvu tvog čela.
Jao, jao, jao, jao!
Primi ovaj valcer „Ljubim te vječno“.

U Beču ću plesati s tobom,
pod maskom koja će imati
glavu rijeke.
Gle, kakve li obale zumbula posjedujem!
Ostavit ću svoja usta među tvojim nogama,
dušu svoju u fotografiji i ljiljanima,
a u tamnim valovima tvoga hoda,
želim, ljubavi moja, ljubavi moja, ostaviti
violinu i grobnicu, vrpce valcera.