Malisorski ustanak
| Malisorski ustanak Pisac: Nikola I Petrović Njegoš |
Haber dade Turgut-paša
na sred Skadra na Bojanu
da svi hrabri Malisori
okupljeni pred njeg' stanu,
da radosnu riječ čuju,
što im sultan poručuje
i što moli Malesija
da im silan car daruje.
Na taj poziv Malisori
Skadru lete ka' orlovi,
radoznali što će čuti
i što će im dat' car novi.
I sleže se usred Skadra
pet tisuća Malisora,
sve momaka odabranih
Malesije gordih gora.
Među njima Turgut sjede,
pa im poče govoriti:
"Neopasan i opasan
to jednako nije biti.
Vi ste carstvu bedem jaki
pram dušmanske Crne Gore,
sa kojom se naši cari
od vjekova davnih bore;
danas ona strašnija je
otomanskoj carevini,
odkada joj car moskovski
u oružju dar učini.
Te vam ona sad prijeti
tim oružjem pojačana,
prilika je, udriće vam -
neće mnogo proći dana.
No oružje, što nosite,
u grad ovaj ostavite,
pak da novo, ljepše, bolje
odmah sjutra vi primite".
Milo bješe Malisoru
novu pušku da dobije,
al' sa starom rastati se
žao mu je, to ne krije,
jer se njome ponosio,
bila mu je drug uzdani,
pak sad da je u kakovo
slagalište trulo rani.
Uze pušku i cjeliva,
te se s njome razgovara:
"Zbogom, puško ubojita,
uzdanice moja stara,
s drugom mene car dariva,
kažu, da te nadmašuje,
al' tvoje se mnogo dalje
u planini jeka čuje.
Pucala si na Javoru
i Garčom si odjecala,
ispod Spuža i sa Bara,
ti si, drugo, sijevala.
Gađala si Crnogorce
i biljege i orlove
i po Blatu zlatokrile
bila utve na virove.
Sretna si mi vazda bila.
Ja ti sjajnost držah lica;
bila si mi ogledalo -
bila si mi uzdanica.
Zbogom, dakle, vjerna drugo!
Mene nova puška čeka,
a tvojemu sa mnom društvu
zanavijek hvala neka!
Hoćeš li mi potamniti
u mračnijem podrumima,
gdje sjajnoga sunca nema,
i gdje mnogo vlage ima?
Hoćeš, bogme, ja se bojim,
pa zato ću, osvetnice,
još jedanput poljubit' ti
na rastanku bistro lice!"
Izmećaru Turgutovu
svak' Malisor pušku pruži
i sa nekom tajnom slutnjom
njegova se duša kruži.
Zanavijek Osmanliji
Malisori puške daju -
od Turguta što ih čeka
siromasi još ne znaju.
Dok vidješe oko sebe
gdje im asker blizu stade,
s topovima brzometnim
i s konjicom u parade.
Pitaju se: "Što je ovo?"
začuđeni Malisori,
kad se takvo pozorište
pred očima njinim stvori.
Turgut na to odgovara:
"Samovoljna Malesijo
dosad ti si u krajeve
ove carske ti car bio,
ni harača, niti danka
caru nikad ti ne dava,
a nad tobom da caruje
jedva si ga pripoznava',
Činio se, što si htio,
skadarskoj se vladi ruga,
valija vam volju trša
kao vaša da je sluga.
Prosto i to, no odavna
s Austrijom šurujete,
a od skoro novog kralja
crnogorskog poštujete;
k tome vaša popovština
nauke vam krive dava -
snijevate, što bit' neće,
ištuć' tobož neka prava
iz desnice sultanove,
koju prorok sveti štiti,
nego doma odmah hajte,
Malisori, vi mahniti,
pa orite i kosite
caru carsko da dajete,
jer njegovi, ničij' drugi
zanavijek ostajete.
Kobni će vam, znajte, biti
austrijski fiorini,
a koristan bit' vam neće
crnogorski način fini,
nego doma, pak nemojte
budni mutne snijevat' snove,
a da s vama ne šalim se
pogledajte te topove!"
Poraženi Malisori
grad skadarski ostavljaju,
znajuć' da se bez pušaka
i slobode ližšavaju.
Tužni, sjetni doma gredu,
u srcima mržnju snuju,
vjerolomnog Turgut-pašu
na svakoji način psuju,
pak u srdžbi opravdanoj
skup ih Rapči određuju
da se usljed ovog čuda
tamo stane - savjetuju.
Drugog dana nakon toga
sunce Rapču kad ogrija,
veliki se na licu joj
malisorski skup savija;
u njemu su barjaktari
i plemena vojevode
i popovi i prvaci
Malesiju što predvode.
Na poljani goloj sjede,
za oružjem mnogi plaču,
dok iz skupa sa sredine
jednog fratra glas se začu;
kapu skide, a krst diže,
na licu mu suza rosi,
oči k nebu diže gore
i u boga milost prosi"
"Bože sv'jeta i slobode,
davaoče svih dobara,
čija ruka slabe diže,
a silnike što obara,
milostivo pogled spusti
na skup ovih mučenika,
prevarenih od najgoreg
na svijetu nevjernika.
Blagoslovi blagorodne
od nevolje i od muke
uvrijeđenog ovog skupa
rješenja mu i odluke!"
Svetitelja u Rim papu
u molitvi još priziva,
pobožno se fratar moli,
molba mu je topla, živa.
Trabojinski vojevoda
tad Đon Ljulja riječ uze,
a staro mu, puno bora,
okvasiše lice suze.
Ustanuo, pak govori
govor vrući, pun istine:
"Pakost i sram, što nam Turci
u bjesnilu svome čine.
Opravdan je, Malisori,
kad svijesti u nas nije,
no se evo pet vjkova
Malesija s braćom bije;
s Crnom Gorom mi smo bili
rodna braća u zemane;
od istoga kor'jena smo
u Balšine slavne dane,
pak će lažni Osmanlija
od rodnog nas otrć' krila,
te se bratska među braćom
strahovita krv prolila.
I vojnici sultanovi
nesvijesni mi smo bili,
tek smo s Crnom Gorom ludo
do danas se krvavili.
Grijeh nas je, a ne njezin;
ona danas divno cvjeta,
postala je kraljevinom,
a mi ruga od svijeta,
no da grijeh otkajemo,
nje se ruke prihvatamo,
pak kraljevstva zetskog starog
u kolo se uhvatimo.
Tako ćemo osvetiti
od Turaka naše jade,
ak' u ruke crnogorske
položimo naše nade.
Bog i hrabri Crnogorci
biti će nam u pomoći,
do slobode i jedinstva
s njima ćemo samo doći!"
Cio skup je odobrio
Ded Đon Ljulja sve što reče,
pa ustade na nogama,
ka' da laka krila steče,
gotov borbu da povede,
očajničku i krvavu:
za slobodu malisorsku
junak neće štedit' glavu.
Pa svi Lovćen pogledaše,
Lovćen gnjezdo od sokola,
gdje živuju Crnogorci
i stari im kralj Nikola.
Svi se vjerom zavjeriše,
kralj' Nikolu da proglase
za svojega gospodara,
da ih turskog ropstva spase;
i mudre mu poklisare
na Cetinje opremiše,
da mu kažu da njegovi
drugog neće biti više;
malo praha i oružja
da u njega još izmole,
jer nemaju spram zlotvora
n'ako ruke svoje gole.
Kralj ih prima i uči ih
s carem da se ne svađaju,
no pokorni ostanu mu
i da carsko caru daju.
"Nikad više, gospodaru,
mi nećemo bit' njegovi.
Prije ćemo smrt kabulit'
no već ič'ji bit' robovi,
Malo praha, koju pušku,
i pouke s malo kraja,
i da s nama rukovodi
podari nam jednog zmaja
od tvojijeh vojevoda,
il' serdara vičnih boju.
To toliko da savjetom
i mudrošću uz nas stoju;
Lazović je ostarao -
daj nam Janka Vukotića
ili brdskog đenerala
hrabrog Blaža Boškovića;
Martinović bi nam Mitar
od koristi velje bio,
da je hrabar, mudar, učen,
svud se u nas glas pronio.
I maloga iz Fundine
daj nam Mila Rasovića,
ili njega il' Stojana
komandira Popovića.
I odškrini malo vrata
zemlje tvoje i države,
da nam roblje sitno naše
u njoj svoje skloni glave;
i po koju venderlovku
iz tvojih slagališta,
pa ti drugo ne tražimo,
naš svijetli kralju, ništa.
Mi ćemo se osvetiti
za prevaru Turgutovu,
naša mila Malesija
zapjevaće pjesmu novu -
pjesmu novu od otpora,
što ga ikad ljudi daše,
čim njegova silna vojska
uz planine krene naše!"
Kralj na ovo odgovara:
"Ja sudbinu žalim vašu
i kao i vi vjerolomnog
proklinjaću Turgut-pašu.
Ali zemlja danas moja
u mir živi sa sultanom,
ja vam pomoć dat' ne mogu
ni s oružjem ni sa hranom.
Sva Evropa mira hoće
i na mene strogo gleda,
da na ruku vama budem
ka' što želim, ona ne da;
no gledajte kako ćete,
sudbi vašoj vas puštajem,
to toliko Vukotića
van serdara Janka dajem,
da red drži na granici
i roblju vam dževap dava
i pogdješto što ne znate
da vas serdar pučava.
I mali će iz Fundine
izgubit' se negdje Milo,
gdje god puška bi puknula
njemu se je naći milo?"
Sa Cetinja otrgnuše
malisorski poklisari,
pregnuće im blagosilja
i Cetinje i kralj stari.
Pa za njima serdar Janko
kitnoj pođe Podgorici,
da savjesno obdržava
i mir i red na granici.
A sad ćemo ostaviti
da nam vile kažu samo,
sve što će se u planine
malisorske zbiti tamo.
One dvije s Prokletija
i Komova neka zbore,
i lovćenskoj nek' pričaju
kakva s' čuda uz njih ore.
No su malo uzblehnute,
dokle sviknu grom topova,
pa prhoću grebenima
Prokletija i Komova;
lovcćenska je spokojnija,
vičnija je urnebesu,
neobično njojzi nije
kad s' peštere njene stresu.
Od topova sa istoka
i s' zapada lubarada,
i kad do nje đule teško
i kumpara vruća pada.
Najljepšijem tada glasom
pobjedničku pjesmu pjeva,
još sjaj kad joj jatagana
po krilima dosijeva.
"O lijepe besmrtnice
vile naše, dusi laki
bilježite da predate
blagorodni podvig svaki
budućijem koljenima
vitezova smjele čine,
da im spomen u zaborav
s neharnosti ne pogine.
Sad je tvoja, vilo laka,
sa visova Prokletije,
da lovćenskoj drugi pričaš
kudijen se sad boj bije!"
"Ja ću počet' od Kastrata
i boj za boj rijeđati
sa Cijevne; za dalje će
vila komska bolje znati.
Sad kastratska sela gore,
dim do mene gust dopire,
Turci živo napreduju,
niko im se ne opire.
Kastrati su bez oružja,
pa uzmiču uz planine,
samo deset pod oružjem
s Đeljoš - Đokom čuda čine.
Nikol-Doda sokoli ih
i najprvi krv proliva,
krša nema ni drveta
za kojim se on sakriva;
cio ocu svom Dod-Prenči
ka' lav lavu nalikuje,
svoje hrabri i sokoli
svud dopire i klikuje.
Biju Turke, kuće svete
i imanja mnoga svoja;
od manjega broja ljudi
ne viđe se vrućeg boja.
Ah, Kastrati da imaju
svi oružja kao ovi,
od vojske bi Turgutove
učinili poraz novi.
K Podgorici eto idu
da izmole pušku koju,
pa s oružjem da se vrate
u drugome na red boju.
Među tijem kule dvije,
na Cijevni jedna što je
i na Rapču druga ona,
gdje panduri mnogi stoje,
predaju se junacima
Trabojine i od Grude,
i Selišta i Pikala
opkoljene sad su svuda.
I vranjske su sve glavice
zauzete i Dinoša,
a dva topa na vrh Huma
Malisor je laki naša'.
Nakon ovih uspijeha
Hot i Gruda nekud kreću,
ko je s njima - ja se bojim -
pogoditi moći neću,
jer drugog su jata ljudi,
druge kape i nošiva,
odlučnost je njina strašna,
a pojava odveć živa;
da l' su ono Fundinjani,
Koći ili Orahovci,
ili ljuti Zatrepčani
od svakojih vještij' borci?
Po pjesmama koje poju,
Ja bih rekla da su oni,
Malisore da potkr'jepe
ljubav i krv njih nagoni.
Hoće jadni Zatrepčani
da dolete gdje je muka,
da im handžar svud dospije
i njihova moćna ruka.
Da na varoš udre Tuzi
Hot i Grude riješiše,
tom udarcu mimo noćas
odlaganja nema više;
te pošto je zašlo sunce
i crna se noć navuče,
top s tvrđave Šipčanika
ka' grom u mrak crni puče,
a počeše bistre puške
po varoši svjetlucati
i Malisor s Turcima se
ka' vuk s vukom stade klati,.
Dok plam s kuća kao sunce
noćnu bitku osvjetljava,
opire se Osmanlija
a Malisor jurišava.
Gore Tuzi, a Šipčanik
sa topovskom vatrom bljuje,
bedem mu se tvrdi trese,
a Malisor navaljuje.
Drugu noć se boj krvavi
bije u to mjesto malo,
koliko je vitezova
s obje strane u u boj palo,
još se ne zna. Ali dana
kad osvanu prvi zraci
i vide se i prebroje
s obje strane ti junaci
znati će se broj panulih
sunce jarko kad ogrije,
ko zdrav osta na megdanu,
kog' međ žive više nije!
Razdani se; svjetlost dana
u prah Tuze otkrijeva,
skraj zastave otomanski
s' Šipčanika top sijeva.
Varoš pade, a grad osta,
ne daju ga Turci lako;
bez Turaka bi ga drugi
napustio živi svako.
Malisori ostaviše
drugi napad drugoj noći,
no iz Skadra Šipčaniku
asker hita u pomoći,
te zaludu pokušaše
ne bi l' i grad osvojili,
dvije noći oko njega
s Turcima se krvavili.
Ali što ćeš, kad topova
i opsadne sprave nije -
bez oružja i načina
krvavi se boj ne bije.
Usljed ove oskudice
Šipčanik se grad ostavlja,
još kad tabor za taborom
u pomoć se njemu javlja,
te Ahmet-beg gradu glava
nit' počiva nit' odmara,
već plan drugi za odbranu
svoga grada sada stvara:
izašilje Milešane,
Dinošane i Tužane,
a nizama odred jedan
da položaj Dečić brane.
Lijepo ih dočekaše
Trabojinci tu i Grude,
te na divlji pobjeg Turke
otjeraše i prinude.
Oskudan je Turgut-paša
od redovne vojske bio,
brigu mu je zadavao
Malisora otpor smio,
pa se dobro domislio
da položaj teški spasi,
te "sveti rat" međ' Skadrane
fanatične on proglasi.
Zastavu je prorokovu
istakao na vrh grada,
pod kojom se upisuju
za boj neka momčad mlada,
al' ne ljudi, mislih, što su
arbanaške zajednice -
već otpaci potkupljeni,
svoga roda izdajice.
Njihov pohod Malesiji
top Ćav-Kiše oglašuje,
neka Dečić zna i Tuzi
da se indat približuje.
I Skadrani s nešto vojske
vrh Dečića zauzeše
i barjake na Bratilje
i na Mileš istakoše.
Adževiće i Dinošu,
Ržaničkog sve do mosta,
što položaj ne uzeše
ni jedan im nije osta'.
Vrh od Huma i Glavice
Vranjske i Vranj posjeduju,
sa tačkama važnijema
svima Turci gospostvuju:
zornu tamo pjesmu poju
i igraju i šenluče,
ponose se položajem
malisorskim, što bi juče.
Ali će se navratiti
na te iste položaje
sa pomuću, što im Kuči
i ravna im Zeta daje.
Od Bratilje boj će počet'
sa sjevera i istoka,
redom, redom, do Ćav-Kiše
i Suhoga tam' Potoka.
Najprije su napanuli
na Skadrane u šančeve,
al' otpora u njih ne bi
više, nego da su žene.
Te ih robe i hvataju;
ne biju ih iz pušaka,
no kamenjem i nogama
i drvetom od kundaka,
jer pravijeh tu Skadrana
- čija hrabrost na glasu je -
nije bilo, do lamara
i cigana samo tu je,
kupljevina Turgut-paše
po skadarskim ulicama,
koju varoš ponosita
ismijeva ona sama.
Grdna, b'jena, prestrašena
razbježa se na sve strane,
neki varoš Podgorici,
drugi Blatom put Bojane.
Silni Turgut sad se čudi,
što ga nađe na sve strane,
pa se Skadru boji gradu
da Miridit ne napane,
te vapije u Stambolu
da mu pomoć dođe jaka,
jer područnoj vojsci ne da
Malisora jedna šaka
da ustanak u vilajet
on uguši i stamani;
napad mu je nemogućan,
dosta mu je da se brani.
I brzo mu pod Medovu
vapor stiže za vaporom,
iz kojih mu pomoć vrvi
sa lađama i sa gorom.
Skadar s' svojom okolicom
strašna vojska pritisnula,
al' se duša malisorska
od nje nije prepanula,
no se sprema da se muški
s njome srete i sukobi,
i nosi se smjelom misli
da je satre i porobi.
I što Lješ mu napadaju
razuzdani Miriditi,
i što Puka i što Ljuma
naredne su s njim se biti,
stoga Turgut k Malesiji
ne polazi i ne kreće;
zlo mu nešto uho poje,
on još ni sad boja neće.
Ohol, silan i bijesan
u Skadru je gradu sio,
da će uspjet' u zadaći
siguran je paša bio.
Na hiljade pedeset se
vojske tajin carski dava,
njemu još se malo čini
te s' napada ustručava.
Drugu vojsku ište caru
od Kosova i Prizrena
da udari Malesiji
sa gusinjskih strmih st'jena.
S Etem-pašom car mu dava
vojsku jaku s topovima,
još u kojoj Arnauta
pogolemo na broj ima.
Vojska silna te počiva
i za boj se ljuti sprema,
no zaludu, kad vojvode
ispred sebe ona nema,
jer Turgut se poplašio,
ne od samih Malisora,
već se boji da mu može
udariti Crna Gora.
I od južne Arbanije
i od Dibre i Berata
nešto zebe, te groznica
nekad silna pašu hvata.
Krivo mu je što Kemal-beg
uz koljeno kralju sjedi,
te o turskom zlu se s njime
savjetuje i besjedi.
Još kod njega odavno je
grudska prva poglavica,
Sokol-Baco, uzrok svijeh
malisorskih trzavica.
On rukuje, on snaodi
za sve, što je za nas gore,
ne bi bolje i vještije
sin baš da je Crne Gore.
Od prirode darovit je
hrabar, zgodan i ugledan,
a skrojen je za glavarstvo
i za divan i za megdan.
Sultan Hamid u početku
svoje vlade čuo bješe
da Malisor nikakav se
ne ponasa od njeg ljepše.
Pa kraj sebe uzima ga
da mu sjedi u Ildisu,
riječ prvu njemu dava
u dvorskome svom medžlisu.
Što ga diže iz tog dvora
i u grudske vrati gore,
da u njemu ne predstavlja
pred sultanom Malisore?
Klevetom ga klevetaju
Austriji da naginje
i da s nogom jednom stoji
u Beč, s drugom na Cetinje:
pa se srdnu Sokol-Baco,
dvor i cara on ostavlja,
uvrijeđen, osumnjičen
u Grude se svoje javlja.
Vjernost mu je natrunuta
kod sultana i Turćije,
pod tom sumnjom živovati
moguće mu bilo nije,
pa u muci pokušaće
sobom samim da se sveti,
u grudske se gore soko
odmetnuo samdeveti.
Za njim trže Hafis-paša
da uhvati odmetnika
i da kaznom kazni tobož
austrijskog najamnika;
i bojeva nekoliko
učini se po Grudama,
dok puščana i dim kuća
pritisnula pleme tama;
kroz tu tamu Sokol-Baco
sam se bije, sam se bori
i pravednu stvar njegovu
napuštaju Malisori;
pa kad viđe da ne može
učiniti drugo ništa
i kad mu je krov panuo
vrh pokućstva i ognjišta,
s jednog brda tužno viknu
glasom lava ranjenoga:
"Avaj, Turci, ono što bi
boga radi velikoga?!
Vaj, sultane, gospodaru,
što dočeka sluga tvoja!
Što ucinih, što bi ovo,
gdje posrnu vjernost moja?!
Na pravdi si božjoj, care,
mene, slugu otjerao,
kad života sto da imah
svakojeg bih za te dao!
I gle, hoću da ponesem
na se ime izdajnika,
a ne ono za poštenje
i za vjernost mučenika.
Ja u drugu pođoh zemlju,
gdje 'no zakon pravi vlada,
al' s tim vjernost prema tebi,
care, moja ne opada.
Gdje god budem ja ću dušom
tvoja vjerna sluga biti,
al' od tvojih pašalara
ja se hoću osvetiti!"
Vojska silna Turgutova
zastala je u pohodu,
a ona se malisorska
na Cijevnu hladnu vodu
naslonila i tu čeka;
lako joj je s ove strane,
blizu su joj Crnogorci,
ustreba li da je brane,
pa je horna, pjeva, čika,
izaziva Osmanlije,
a naprijed da postupa,
ka' da njima milo nije.
Tako stoje vojske dvije,
pogdješto se prepucaju,
u pomoć se Etem-paše
Turci sada svi uzdaju.
No sad gdje je Etem-paša -
nek nam komska kaže vila,
da li mu se bojna sila
s Klimentima sukobila?
Klimenački gdje su sada
i vojnici i glavari;
pod barjakom sjede li im
spremni hitri barjaktari?"
"Što od Skoplja i Prizrena,
Đakovice i od Peći
iskupljene vojske ima
u Plav - teško to je reći.
Ja joj, vila brojim vatre
i komoru i šatore,
razapete livadama
i Gusinjem ispod gore.
Topova joj brzometnih
broj ja mogu pogoditi,
naredna je da s' i s Komom
ona može sukobiti.
Ej, Klimenti, red je na vas
sv'jet da vidi, što valjate,
i za obraz i slobodu
umrijeti kako znate!"
Tako komska zbori vila -
na strani je Klimenata,
pa im kaze da vijenac
od grebena Etem hvata.
Navaljiva k Crnoj Rupi
sa svom vojskom, k selu Selci,
pošto Suku zauzeše
najbolji mu vojske pješci.
Boj veliki učini se
tu na Selci, oko hana,
i Klimenti zlo proć' šćahu,
opkoljeni sa svih strana,
da se vatra ne otvori
od Ježnice i od Vsile,
gdje se čete bjehu dvije
zatrepačke namjerile.
Beg Džafer-beg dva puta je
da ih digne pokušava',
al' ga oganj Zatrepčana
oba puta povraćava'.
Kad vidio Etem-paša
da mu puta tamo nije,
na lijevo vojsku vraća,
na Vukelje boj da bije.
Vukeljski je ispred sile
barjak malo uzmaknuo,
dok s' onijem od Nikelja
spram sela se sastanuo,
pa boj biju iznad Boge -
(i Boge su u boj s njima) -
polovina tog barjaka
gusle nose na plećima,
da pjevaju nakon boja
ko što steče na razboju,
slavu hrabrih Klimenata,
a i kadkad uz njih - svoju.
Sad u teške položaje
sabile se vojske dvije:
Etemova, Turgutova -
izlaska im nigdje nije.
A i ona malisorska
na žive se našla muke,
sve tri vide da im nema
ni pomoći, ni izruke,
pa kao tri prestupnika
očekuju riječ suda
s nestrpljenjem, ne bi li im
mir došao ma od kuda.
Odakle im mir doć' može,
ko l' im borbu prekinuti,
među njima krvavijem
ko bi smio upanuti?!
Velesile mukom muče,
jedna drugu mrko gleda:
ova kad bi pomoć' htjela,
ona druga, zlobna, ne da.
U Evrope srca nema;
prokleti su diplomati;
ti zlikovci kada - tada
sv'jet će ovi sav isklati,
Nesavjesno varkaju se
jedan drugom da podvali,
kao paščad, mučeći bi
i napali i zaklali.
Oni, oni, niko drugi
Turguta su tutuknuli.
Oni-uzrok, što su Turci
Malisore napadnuli,
pa sad, kad se ustrašeni
nad krv ljudsku, pare, kade,
kako da se mir povrati? -
Toga nema koji znade!
Među tijem velja vojska
i Turaka i hrišćana
da produži novu borbu
od grudskijeh čeka strana.
O kakva bi sreća bila
da se borba ta prekine,
jadno ljudstvo s obje strane
da s' umiri, da se gine!
O lovćenska vilo laka,
ječala ti slavom lira,
budi danas posrednicom
najskorijeg jednog mira,
da se dalji boj prekine
da se ljudstvo ne krvavi:
među strane obadvije
napravednij' uslov stavi,
da se vojske već ne biju
i neka se Turci vrate,
pa sirotnoj Malesiji
nek' odštetu svaku plate
i neka je sultan primi
ka' kćer svoju u milosti,
nek joj bunu i neposluh
kao otac blag oprosti,
a za jemstvo njenom miru
oružje joj ne uzima
no Malisor neka svaki
nosi pušku koju ima.
Izvor
uredi
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Nikola I Petrović Njegoš, umro 1921, pre 103 godine.
|