Luči
Prospi zrake kroz srpske oblake,
Nova nado slobodnih visova,
Gđe sokole i orlove jake
Nebo grije suncem blagoslova.
Podigni nas, daj nam duhu krila,
Da smo bliže prestolu visina,
Da s lavorom iz gorice vila
Kiti čelo srbinskoga sina.
Svetim žarom one duše svete,
Koju Lovćen na svom visu hrani,
Nek nam srca slobodno polete
U hramove djela obasjani.
Mila Lučo, u sred doba tavnog,
Razvi danak, divnijeh nam snova;
Sa Lovćena pro Kosova ravnog
Stišaj silu krvavih valova!
Haj... valovi nesloge i zlobe,
Koje braća među sobom dižu,
O koje se naše sreće drobe
I ponoru bezdanomu stižu...
K'o što vila, kraj gorskog studenca,
Plete v'jenac, cv'jet do cv'jeta meće,
I ti spleti najljepšega v'jenca,
Bracka srca nek mu budu cv'jeće.
Na oltaru ljubavi i mira
Neka ruke rukama polete,
Nek sva braća iz jednog putira
Pričeste se žarom sloge svete.
U toj nadi - Bože nas pomaži!
Pomozi nam u djelu i radu,
Tvojom vjerom srca nam osnaži,
Da možemo vjerovat' u nadu.
Mostar, 19. novembra 1894.