Luka Pustahija i Verizović Ramo

Knjigu piše Verizović Ramo
U pitomu Župu kraj Nikšića,
Pa je posla lomnoj gori Crnoj
A na Kčevo Pustahiji Luki:
„More ču li, dragi pobratime!
„Mož’ li znati, jesi l’ zapazio,
„Kada smo se, pobro, bratimili?
„Bratimismo s’, a ne izvršismo.
„Hodi, pobro, u pitomu Župu,
„Da mi bracku našu izvršimo,
„Da se, pobro, darujemo darom.”
Kade Luku knjiga dopanula,
Te on viđe, što mu knjiga piše,
No se dimno Luka ođednuo,
I pod ruku uze džeferdara,
Pa otide preko Lipovice,
I navali dolom pitomijem,
I izljeze uz Ostrog planinu,
Dokle dođe u pitomu Župu
Na dvorove Verizović’ Rama,
Pa zacuka zećirom u vrata,
Skoči Ramo, otvori mu vrata,
Ruke šire, u lica se ljube,
Pa mu daje vino i rakiju;
Dok se Luka dobro napojio,
Pade junak trudan i umoran,
Pa ga bješe sanak prevario.
Skoči Ramo od zemlje na noge
I na Luku meće gvožđe ljuto:
A na noge konjske bukagije,
Konopcem mu savezao ruke,
Pa je Ramo vranca dofatio,
Hitro mu se u ramena bači,
I otide niz Liveroviće;
I uminu selo Ozriniće,
Dokle dođe u Nikšiće gradu
Na dvorove Lukovac-Alije,
Te Aliju zove polagano;
Skoči Ture pred bijelu kulu,
No mu zbori Verizović Ramo:
„Znaš, Alija, što je lanih bilo,
„Kada ti je poginuo babo,
„Pos’ječe ga Pustahija Luka,
„Krvnika sam dobavio tvoga,
„Daj mi tvoje dvije puške male
„I tvojega konja golemoga,
„A daću ti u ruke krvnika.”
To j’ Alija jedva dočekao,
Te mu daje puške i đogina.
Pa s’ ondole oba podigoše,
I ojdoše u pitomu Župu,
I dođoše Ramu na dvorove.
Al’ se bješe Luka probudio,
Kune Luka pobratima svoga:
„Što je ovo, pobratime Ramo!
„Što je ovo, vino te gubalo!
„Što prevari pobratima svoga
„Na lijepu Božu vjeru tvrdu?”
No da reče Verizović Ramo:
„Polakode, pobratime Luka!
„Nije lasno sjeći naše Turke,
„Pa slobodno hodit’ ovudije.”
Ramo Luku pokloni Aliji,
Alija ga zajmi savezana,
Povede ga niz pitomu Župu.
Kad dođoše prema Ozrinićah,
No pogleda Lukovac Alija,
Pa Alija Luki govorio:
„Nu pogledaj, moj krvniče Luka,
„Pogledajder na bedem od grada!
„Ka’ se crne Crnogorske glave,
„I tvoja će onjen, ako Bog da!”
No mu Luka tada besjedio:
„O Alija, žalosna ti majka!
„Lanih sam ti izgubio baba,
„A jutros ću tebe, ako Bog da!”
Ijetko se napuči Alija,
Manu sabljom, da ga posiječe,
A Luka mu ruke nadodaje,
Pos’ječe mu konopac na ruke;
Kad se Luka ruku dofatio,
Skoči Luka, ka’ četiri vuka,
On pokupi od oke kamenje,
Te udari na konja Turčina;
Tako mu je Bog i sreća dala,
Te on dimno Turčina pogodi,
Pade Ture konju pod kopita,
A pripade Pustahija Luka,
Pos’ječe mu glavu od ramenah,
I uze mu konja i oruže.
I ođelo, što je na Turčina,
Njega svuče, a sebe obuče,
I pobježe preko Ozrinićah,
Ko ga vidi, svak od njega bježi,
Dokle dođe u Ostrog planinu,
Tu je Luka konja ostavio,
A otide preko Buavicah,
Dokle dođe u Verizoviće,
Na Tursku je jezik prevrnuo,
Zove Luka Verizović Rama:
„Nu hod’, Ramo, pred bijelu kulu,
„Men’ uteče Crnoj gori Luka,
„No m’ iznesi dvije puške male,
„I izvedi bijesna đogata!”
Skoči Ramo na stube pred kulu,
A upali Luka džeferdara,
Te je Ramu srce opalio,
Pa pobježe zelenom planinom,
Dokle dođe u Ostrog planinu,
Tu okroči konja Alijina,
Pa otide niz Brda pitoma,
Zdravo dođe Kčevu krvavome,
Zdravo dođe, vesela mu majka!