Lovćen
Diže se Lovćen ponosna gora
Iznad pučine sinjega mora;
Diže se gordo, ka’ car planina
Iznad vrhova, iznad visina
Gore nam Crne — svetoga hrama,
Gdje no se ropstva veriga lama
Nožem i puškom, žrtvom života,
Porazom čestim divljega kota,
Kojeg bi grdnoj paklenoj žvali
Sav svijet bio zalogaj mali. —
Ako ti ljubav nadima grudi...
Ako ih čustvo za svojim budi .. .
Ispuzaj, — stani na kršnu golet,
Da otlen pustiš zjenici polet...
Naprema sebi do Koma tvrda,
Od Durmitora, glasita brda,
Pa do Rumije vrha golema:
Nigdje joj cigle prepone nema;
Prećeš ka’ Mojsej s Fazga visoka
Svu svoju zemlju strijelom oka.
Tu najpre klekni, suzu obori,
Oči i ruke podigni gori,
Na pustu bilu — kraj groba pusta,
Što srce ćuti, nek mole usta:
Za pokoj vječni pjesnika vrla,
Kom kosti krije zemljica prla
U toj samoći, mukloj tišini,
Na iznositoj zornoj visini,
Gdje pokojište mužu je slično,
Kog ime osta svom rodu dično. —
Moli: — ˝O Bože! na ovu raku
Odozgo milost darivaj svaku :
U rosi, inju, u sunca zrakam,
U oblacima i gustim mrakam,
U vjetru, sn’jegu, tuči, oluji,
U munje bl’jesku, dažda struji:
Da lovor v’jenci, da kite mile,
Što ih tu slažu sve naše vile,
Ne smagnu nigda, niti se strune,
No grobak ovaj vazda da krune!˝ —
A zatim svoje osvrni zjene:
Ne vidiš drugo do gole st’jene,
Koje se steru ka’ sinje more,
S kojim se kršni vjetrovi bore,
Te val za valom strašno se niže,
Dok jedan tone — drugi se diže;
A vali ovi stanci su ljuti,
Preziru sjever i vihar kruti,
Gromu i tuči prkose oni,
Dubeć pram sili, koja ih goni. —
Cetinj-poljice, okrajčić Čeva,
Zelena Zeta, zlosretna djeva:
Ka’ tri oaze oku se kažu,
Da misliš, e se među se slažu,
Te iz tih krša stravičnih vire,
Da t’ malko dušu stresenu smire ...
Pa i još Blato, Morača, R’jeka
Na se ti vabe pogled s daleka;
Vabe, — i mukom u dogovoru:
˝Odlani srcu!˝ — sjetno ti zboru. —
˝Odlani srcu!˝ —’ Al’ užas sami
Osvaklen pažnju na se ti mami....
Što je to onud? — Potoci krvi:
Iz krvi mnoštvo duhova vrvi:
Ranam se ljutim ponosi svaki:
Blista u sjajnoj sunčanoj zraki! —
A ko su oni? — Sve momci vrli,
Što su za ove krševe mrli. —
Zapanjen tada obrneš čelo;
A pa se k moru okreneš smjelo.
I niti pazeć’ na čarne slike,
Niti na morskih prizora dike:
˝Evropo, hodi! — zagrmiš grlom —
Ti se svud glasaš čestitom, vrlom ....
Ako te zbilja čovječnost žari,
Ako ti za krst srdašce mari, —
Svrati svoj pogled na ove st’jene
Gole, — no ipak dostojne c’jene:
Čelo pokliči, skloni međ’ dlane,
Divi se motreć’ tu krv i rane! ....˝
˝A pitaj: — ˝˝Ovi duhovi ko su ?˝˝ —
˝Slobodi žrtve blažene to su;
Žrtve za ovih klisura more;
Žrtve, što tebi s pr’jekorom zbore:˝
˝˝Evropo, viđi, zašto smo pale,
Da nas tiranstva ne srknu žvale!
Tvoj London, Pariz, Petrograd, Viena:
Nama je ova mrka stijena;
Osvetom za nju kipeći vremo,
Živimo za nju, za nju i mremo!˝˝
˝˝Ona je sveto nugance, koje
Jugović znade da mu je svoje,
Da mu tu vila njegova gudi,
Da mu tu kapa njegova sudi:
Ostalo glede iz tvojih ruku,
Snoseći ropstvo, nevolju, muku;
Pa dok se srca ne kosne tvoga
Glas pravde, — koji vapi do Boga;
Evropo, ti nam ne bila kleta:
Gora ti Crna bar budi sveta!˝˝—
