Lijepa je Hana...
Lijepa je Hana, gondže mog jarana,
Al' je ljepša Fata, tako mi imana!
Sinoć joj se dockan u sokak navrati'
Pa udarih piljkom u pendžere Fati.
Birden Fata čula na pendžeru stade,
Poznade me, alčak, i selam mi dade;
Te eglen po eglen pa nas ponoć nađe
I moj jaran mjesec na bejan izađe.
Ja, kad mjesec granu pa has-srmu prosu
I lijepu Fatu na pendžeru osu,
Aman, da je kome pogledati bilo!
Vidio bi, valah, što nikada prije
U zemanu svome ni sanjao nije!
Vidio bi blago što nema karára:
Vidio bi da su od safi behara
I lišce i njedra u begove Fate
I has bejaz grlo gdje se rušpe zlate!
Vidio bi oči, one oči, jao,
Pa za crne oči džan i život dao!
Vidio bi slađa od šećera usta
I dva bena crnja, ah, dva bena, aman,
U lijepe Fate na podvoljku taman!
Pa se više nigda avertio ne bi
Niti iš'o majci niti li akrebi,
No bi salte mahnit pod pendžere stao,
Gledao u Fatu i džan za nju dao,
Jer je ljepša Fata, tako mi imana,
Od svakoga đula iz al-đulistana!
Pit'o sam je: "Fato, hoćeš li me, jeli,
Bi li kail bila, kad bi tvoji šćeli?"
Fata šuti, ali oči zbore same,
Nasmija se, alčak, pa đul baci na me,
(S grla joj se sitni đerdani prosuše
A iz đula slatki amber njene duše)
Pa pobježe majci u sobu da spava,
Na dušeku mekom, k'o melekša plava.
Srma-mjesec zađe, mene sabah nađe,
Pa se s đulom vrati' misleći o Fati.
A negdje u bašti bumbul tica čula,
Osjetila miris Fatinoga đula, -
Pa učini haber na svoje jarane:
Sitno niže Fati na grlo đerdane -
Sitno pjeva slatku pjesmu bez karara:
Nema, nema Fate u sedam Mostara!