Lihvarka/12

ČIN I

POJAVA XII

POJAVA XII
(Savićka, Jela i Stavre dolaze.)

JELA (videći Pavla, uzdane.)
SAVIĆKA (za se): On je! (glasno). Je li moguće! Vi ste dakle moje psetance našli? (Jeli.) Naš poznanik iz banje, g. Nikolajević. (Pavle i Jela klanjaju se.)
SAVIĆKA: Svakog ste dana u banji sjedjeli prema nama za ručkom.
PAVLE: Da gospođo, te lijepe časove neću nikad zaboraviti (pogledav na Jelu za sebe). Kako koji dan, sve ljepša!
(Anka hoće da priđe Jeli da joj pismo preda. Stavre u tom prilazi kod njih.)
ANKA (Stavri): Tražio vas je neki gospodin, on vas preko u kavani očekuje.
STAVRE: Ako, ako! Znam ja već kakva je to tičica; čekaće taj i deset sati.
JELA: Ali... (pruža ruku sa strane za pismo koje Anka hoće da joj preda.)
STAVRE (spazi): Šta je to?
PAVLE: Dakle zbogom gospođo! Milo mi je, što u vama poznadoh dostojnu poštovanja ženu (za sebe). Ama šta se onaj dedak tamo vrze (glasno). A ovo je čas od prijatnijih, koje sam u svome životu doživio.
SAVIĆKA: Umijete da laskate! Zbogom gospodine. Hvala na pažnji, koju ste meni i mom ,“Bižu“ ukazali. (Isprati ga do vrata.)
STAVRE (koji se dotle sa sluškinjom prepirao): Ama to nije bez ičega. Molim ja tebe lijepo, da ti u neku ruku pokažeš šta je to.
ANKA: A zar vi opet morate svašta znati? To je obligacija.
SAVIĆKA: Obligacija? Čija? Daj ovamo?
ANKA (u zabuni): Obli... Nije, to jest...
SAVIĆKA: No?!
ANKA (za se): Ej, teško meni! (Da joj pismo.)
SAVIĆKA: Bez adrese?
ANKA: Pa zna se da je na vas upravljeno, jer mi tako kazaše, da vama dam to pismo. (Za se.) Teško meni, iz pisma će sigurno sve doznati.
SAVIĆKA (otvara i čita na strani). Ah, to je on! (Čita.)
„Obožavana!
Ne mogu da odolim srcu, a da vam ne opišem tugu, koja me kao Ahasvera goni, od onog dana, kada iz banje odoste. Zanesen vašim očima, bludih po vas dan premišljajući, da li je ono pismo, koje vam kroz prozor ubacih, imalo toliko riječi da približno iskaže žar moje ljubavi. Ta ljubav natjera me da vam psetance ukradem, kako bih samo imao razloga da uđem, u vašu kuću, ako vi ne biste onaj znak na prozor stavili. Ja vas ljubim. Ne odbijajte toga, koji kao list blijedi i vene, očekujući jedan milostivi zračak oka vašeg. Smijem li se nadati?
Vaš do groba
Pavle Nikolajević."
SAVIĆKA (okrenuv se Anki): Odi ovarno! (Anka strašljivo priđe.)
SAVIĆKA (njoj na strani): Kad ti je ovo dao?
ANKA: Malo čas! Veli: Evo ovo pismo pa ćeš ga predati gospođi Savićki, baš Savićki udovici, tako mi je kazao.
SAVIĆKA (trgne je za ruku): Ćuti, ludo! (Anka ode Jeleni.) Nema sumnje, on me zaista ljubi. Ta to mi tvrde onih pet nedjelja, kad smo se gledali, pa prvo pismo, pa ovo drugo, pa psetance, za koje veli, da ga je samo za to ukrao, kako bi dobio prilike da mi dođe. O, mili Pavle! Ti pomlad, lijep, a što je najljepše nijesi sirota, bogat si. Dakle ipak, moj san iz banje biće ispunjen, ja sam našla muža.
STAVRE (koji se dotle sa Jelom i Ankom sporazumijevao): E zbogom gospojice, za vašu ljubav kupiću sebi novu mašliju.
JELA (Za se.): Budalo!
STAVRE: Ali? (Prijeti joj; sa osmejkom.) He, he! Nemojte se samo duriti. Da vi znate, kako vam lijepo stoji, kad se smiješite.
JELA (Anci): Ama šta je ovome starcu?
ANKA: Bog će ga znati! Ali ono pismo...
JELA: Od Pavla?
ANKA: Pst, čuće nas!
STAVRE (prilazeći Savćki): Zbogom, gospođo.
SAVIĆKA (trgne se iz misli): A, to ste vi? Hvala Bogu zdrava sam, a otkuda vi ovdje?
STAVRE (u smijehu): Šta to govorite?
SAVIĆKA: E gle, molim te, koliko me zanese ova hartija. (Ostavi pismo u džep.)
STAVRE (jače): Kažem, zbogom!
SAVIĆKA: Zbogom, kir Stavre. (Jeli i Anki.) A šta ste vas dvije stale tu? (Stavre ode.)
JELA: Pa ja, tetice, htjedoh da ti kažem nešto.
SAVIĆKA: Govori. (Anka se nađe u poslu.)
JELA (za se): Kako da počnem? (Glasno). Ja bih teto...
SAVIĆKA: No? Šta bi dakle?
JELA (za se): Uh, kako da joj kažem da ja nijesam kriva, što mi je Pavle pisao.
SAVIĆKA: Pa šta ćutiš? Misliš da ja imam vremena čekati?
JELA: Ta hartlja
SAVIĆKA: Pitaš za ovu obligaciju?
JELA: Obligaciju?
SAVIĆKA: Dabome. Ovaj mladić dužan mi je, pa mi donese malo čas obligaciju.
ANKA (za se): Obligacija? Kako je to pomeo?
JELA: A ja sam mislila...
SAVIĆKA: Mislila! Molim te, kaži mi, šta uopće možeš ti misliti?
JELA: Pa ja ne mislim ništa; i ja sam mislila, da je to obligacija! (Ode sa Ankom.)

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Dragutin Ilić, umro 1926, pre 98 godina.