Lisica se osvetila vuku

Jedna lisica umijesi od zemlje kolače, i ispekavši ih namaže ih medom, pak onda tijem kolačima dođe k tučarima i zaište jedno tuče u njih, a ona njima da da medenijeh kolača. Tučari joj ne šćenu dati tučeta, nego joj kažu da ide k svinjarima, da će joj oni dati prase. Onda ona otide k svinjarima i zaište u njih jedno prase, a ona njima da da medenijeh kolača. Svinjari joj ne šćenu dati praseta, nego je pošlju ka govedarima, da će joj oni dati tele. Onda ona otide ka govedarima i zaište u njih jedno tele, a ona njima da da medenijeh kolača. Govedari joj ne šćenu dati teleta, nego je oprave ka konjušarima, da će joj oni dati ždrijebe. Onda ona dođe i ka konjušarima, pa zaište i u njih da bi joj dali jedno ždrijebe za medene kolačiće. Konjušari joj dadu jedno ždrijebe, a ona njima kolače, ali im dobro prikriči da ni po što ne lome kolača dok ona ne prijeđe preko onog brda. Oni je poslušaju, ali kad poslije prelome i zagrizu, vide da su kolači od zemlje i da ih je lisica prevarila, pak onda odmah za njom u poćeru, ali ona bijaše već daleko umakla na svojoj dobiti, te se oni vrate prazni i umorni natrag. Lisica došavši svojoj kući metne ždrijebe u košaru, i stane ga timariti: svaki dan mu je donosila travice zelene i vodice studene, ali kad bi god polazila po travu i po vodu, svagda bi prikričila ždrebetu da pazi na njezin glas i na njezine riječi: „Kobo, kobilice! otvori mi vrata: nosim ti studene vodice i zelene travice”, pa ni na kakav drugi glas da ne otvora vrata na košari. Jednom dođe vuk koji je više puta slušao kako lisica ždrebetu viče da otvori vrata, pa stane i on svojim krupnijem glasom vikati: „Kobo, kobilice! otvori mi vrata: nosim ti studene vodice i zelene travice.” Ali ždrijebe pozna da to nije onaj tanki glas lisičin, pa mu ne šće otvoriti, a vuk kad to vidi, sakrije se za sjek od košare. Malo vremena za tijem postoji, al eto ti lisice s vodom i sa travom. Kako dođe pred košaru stane po običaju na vratima tanko govoriti: „Kobo, kobilice! otvori mi vrata: nosim ti studene vodice i zelene travice.” Ždrijebe poznavši glas njezin odmah joj otvori, pak stane pripovijedati kako je neko dolazio i govorio kao i ona da mu otvori vrata, ali krupnijem glasom, i kako ono nije šćelo otvoriti. Onda lisica reče: "Ne otvoraj ni po što na krupan glas, već na vrlo tanak." Sjutradan kad lisica opet otide po vodu i travu, dođe vuk koji je za sjekom slušao sav njihov razgovor, pa se stisne što je većma mogao i počne vrlo tankijem glasom: "Kobo, kobilice! otvori mi vrata: nosim ti studene vodice i zelene travice." Jadno ždrijebe prevari se pa otvori vrata, a vuk njega za vrat te ga uvali i svega pojede, samo glavu i rep ostavi, pa onda otide a vrata se na košari za njim zatvore kao što su i bila. Kad poslije dođe lisica, po običaju stane zvati: „Kobo, kobilice! otvori mi vrata: nosim ti studene vodice i zelene travice.” Ali niti se ko javlja niti vrata otvora. Onda ona proviri kroz brvna i kad opazi u košari samo glavu i rep od ždrebeta, odmah se svome jadu dosjeti, te obije vrata i stave ridati i naricati nad mrtvom glavom ždrebetom, a najposlije od teške tuge i žalosti otide pa se umrtvi na putu. Malo za tijem udari onuda jedan čoek s kolima, i našavši lisicu na putu digne je i baci u kola misleći kad dođe kući da je odere. Ovaj je čoek imao u kolima u torbi tri sirca. Lisica koja se bila utajala, digne se polako pak izvuče sva tri sirca iz torbe, pa pobjegne s njima. Kad podobro umakne, a ona pojede dva sirca odmah, a treći natakne na vrat, pa onda pođe dalje. Idući tako sukobi se s vukom, koji joj je ždrijebe ujio, a vuk kad vidi u nje sirac zapita je otkuda joj, a ona mu odgovori da je izlokala iz vode. „A đe je ta voda?” zapita opet vuk, a lisica mu reče: „Hodi, ja ću ti pokazati.” To bijaše oko ponoći o uštapu, i nebo bijaše vedro. Lisica dovede vuka na jednu vodu, i pokazavši mu u vodi mjesec, reče: „Eno vidiš koliki je sirac u vodi, nego loči, pa ćeš ga izlokati kao i ja svoj što sam izlokala.” Onda siromah vuk loči, loči, dok mu trgne voda nazad. Lisica mu onda jamu zatisne, pa mu reče: „Loči, vujo, sad ćeš izlokati.” A vuk siromah opet loči, loči, dok mu voda trgne i na uši. Lisica mu zatisne č uši, pa mu opet reče: „Loči, vujo, sad ćeš izlokati.” A vuk siromah opet loči, loči, dok mu trgne voda na nos i na usta. Onda mu lisica zatisne i nos i usta, pa uzjaše nanj i reče da je bolesna i da ne može ići, već da je on nosi. Jadni vuk počne je nositi, a ona otegne pjevati; „Bolan zdravu nosi, bolan zdravu nosi.” I kad je ona ovo jednako ponavljala, zapita je vuk: „Šta ti, teto, govoriš?” A ona mu kaže: „Ništa, vujo, bunacam.” Pa opet udesi: „Bolan zdravu nosi, bolan zdravu nosi;” i tako jednako do pred jednu kuću u kojoj su bili svatovi. Čujući svatovi što lisica govori, iziđu pred kuću i počnu hvaliti njezinu pjesmu, a ona im kaže da bi i bolje pjevala da ih hoće pustiti u kuću a za tijem i na tavan. Svatovi ih puste. Pošto vuk s teškom mukom iznese lisicu na tavan, koji je bio od ljese, ona onda otvori sve jame vuku, i izlije se sva voda iz njega te polije dolje svatove. Svatovi polete na tavan, lisica skoči s tavana i uteče, a jadnoga vuka svega isprebijaju. Kad se poslije sastanu vuk i lisica, zapita jedno drugo kako uteče; vuk odgovori da je sav isprebijan i da je jedva utekao; tako i lisica reče. Sad lisica pozove vuka da preskakuju preko jedne stožine sijenske, koja je onđe blizu bila. Vuk je i to posluša naopako po sebe. Pošto nekoliko puta preskoče, reče lisica vuku da dobro ne preskakuje, da preveć na stranu skače, a ne upravo iznad stožine. Onda on pođe da preskoči upravo iznad stožine, te se na nju nabode. Lisica videći to obeseli se vrlo i reče vuku: „Miči, vujo, miči, sad ćeš saći.” A vuk mičući doćera do dna stožine; onda ga ona ostavi sveteći mu se: „Odavno ja oko tebe derem opanke; jer si ti moje ždrijebe ujio.”

Izvor

Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 176–180.

Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.