Latinka
| Latinka Pisac: Svetozar Ćorović |
- Latinka
Svi su je zvali lijepa Mara.
Ama nije to da je ona bila lijepa, kao što su lijepe i druge cure, nego je to bila baš prava pravcata vila — pa eto ti...
Oči joj kao trnjine, usta kao pârom prorezana, a obraščići kao da su joj mlijekom naliveni, pa se još zarumenili čisto kao da su joj se dvije ružice rascvale na njima. A stas? E, to se beli opričati ne može, nego treba viđeti pa da čovjeiku pamet stane i da ne digne oči s nje. Ama, brate, to ti je prava sevlija. A kad ona prošeta kroz čaršiju, nije drukčije, nego se polome i stari i mladi! I baš bi se mogla udati u našu najbolju kuću u Mostaru, da joj samo jedno nije falilo, pa se zbog toga niko nije smio usuditi da je zaište, makar svi za njom i trčali, jer je ona bila — l a t i n k a.
Zbog toga je mnogi i mnogi uzdahnuo ali nije fajdilo... I tako, pored sve njezine ljepote, ne bi se o njoj više ni riječi progovorilo, da se ne desi nješto što je čitav Mostar uzbunilo.
Božo gazda Petrov, jedan od najljepših i najfinijih mladića u Mostaru, ugledao jednom ovu latinku — onako malo iz bliže, pa se mladić čisto promijeni. Prije bijaše veseljak, šaljivčina, ništa mu draže ne bijaše od džumbusa, a otkad nju ugleda, ama ni da mu čuješ riječi iz usta.
Sjedi taj momak po čitav dan pa se samo misli i misli, a mi opet govorimo i premišljamo koji mu je belaj? Njeki vele ovo, neki ono, ama svi smo rekli da ga je omanđijala.
Dok jednom puče glas po Mostaru:
»B o ž o i d e l a t i n k i.«
E tada da viđeste čudo!
Ama nije to drukčije nego i malo i veliko govori samo o Boži. Makar đe bilo ako si zatek'o dvije žene, odmah si znao da ćeš čuti kako o njemu govore...
— Znala sam ja da to nije čis' pos'o. Momak ko trijes' zdrav, pa eto kakav dođe! Nije nego ga ona nesretnica baš omanđijala.
— A znala sam ja davno da on gleda nju.
— Pa joj je dao i prsten.
— Jes' i prsten.
I svi tako, te tako, dok jednom dođe i do ušiju gazda Petru. Starac umalo ne posrnu od čuda kad mu to reče baba Anica.
— Ama vi lažete! Nije moj Božo taki, dere se stari.
— Bogme jes' baš taki, moj Petre, nego ti njega kako gođ odbi od nje, jer ako ostane 'vako, eto ti latinke u kuću. . ..
— Šta? Zar u moju?
— U tvoju, u tvoju, moj Petre, nego ti gledaj pa ako možeš pomrsi đavolu konce.
— Ama kako ću?
— Lijepo, lijepo. Oženi ti njega odmah, pa eto ti. Ima ti on ovđe prilika baš krasnijeh pa sve da izabira kao jedan po jedan. Eto ti moje Milke, pa Stakića Soke, pa Pršutove Gaše, sve su ti to đevojke da ih ni u Sarajevu nema takijeh ...
I tek pošto baba Anica ode, stari se Petar osvijesti. Siromah starac! Ni pomislio nikad nije na tako što, pa eto kako se desi . .. I ta latinka baš nikog drugog da ne zamanđija nego njegova Božu ...
I tako je starac premišljao gotovo puna dva sahata, a ne zna šta će raditi... Da okrene onako — rđavo, da okrene onako — rđavo, biva baš nije drukčije nego da učini kao što mu reče baba Anica, pa što gođ veliki i milosni bog naredi...
Pa tako mijenjajući cigar po cigar čekao je on Božu, dok jednom evo ti i njega pa se sav zacrvenio ko kukurijek.
— A đe si ti bio? pita Petar.
— Pa ... bio sam u šetnji.
— A kakva ti je sad šetnja?
— Pa kad se nema posla ne znam šta ću drugo.
— Ne znaš, ne znaš, a znaš tražiti latinke, aj?
— Nijesam ja...
— Šta ni'jesi? Misliš ti ja to ne znam? Bre, velim ti ja okani se ti đavola, jer ću ja okrenuti drukčije, jesi li čuo?
Božo je šutio.
— Zar hoćeš pod staras' da me obrukaš, aj?
— Neću.
— Pa što iđeš latinki?
— Pa... tako.
Starac se bijaše baš naljutio pa skoči.
— A šta ćeš ti reć tako i ovako? Rekoh ti ja. momče, okani se ti nje, jer će drugo bit'...
— Ne mogu.
— Ne možeš?
— Volim je pa ne mogu. Ubi me, zakolji me, učini od mene šta hoćeš ali me samo nemoj odbijati od nje.
Starac se zapanjio od čuda.
— Zar tako, jadan sinko?
— Tako.
— E onda ti velim, nećeš je uzeti pa makar šta bilo. Ja ću ti sutra isprosit' Milku Aničinu pa se ženi...
I starac ljutito iziđe iz sobe, a Božo ostade sam samcit ne znajući ili je na nebu ili na zemlji.
Ponoć je bila prevalila kad je zaspao.
— — — — — — — — — — — — — — —
Sutra dan, baš kad je lijepa Mara nešto pjevala za đerđefom vezući sitan vezak, dok uljeze Božo pa ni dobro jutro ni pomoz bog, nego sjede pored nje na sanduk.
Ona skoči, ali kad ga ugleda vrisnu:
— Šta ti je? Kakav si to?
— Ne pitaj.
— Šta je, za boga?
— Ama šta je?
— Otac je čuo za sve.
Mara poblijedi.
— Čuo je, pa veli ako te uzmem da će me oćerati iz kuće. On hoće da mi još danas prosi Milku Aničinu.
— A šta si mu ti rek'o?
— Ja... ja sam mu rek'o da ću samo tebe.
— I on ti zaprijetio?
— Jes'.
Mara se jednako mijenjala u licu. Čas je blijedila, čas je crvenila. Sjela je opet kraj đerđefa, pa ga otisnula od sebe ...
— Pa šta sad mlsliš? — zapita ga.
— Da idem od oca.
— Ti?
— Jes', da idem, pa neka me proklinje koliko hoće.
Mara opet skoči.
— Pa zar da na našem porodu leži očina kletva?
— Neka leži.
— Božo, ja te neću.
— Maro.
Ona stade pred njega.
— Ja te neću, to ti rekoh! Otac će prokleti i tebe i mene i đecu našu. Svijet će nas ostaviti i mi ćemo se unesrećiti.
— Nećemo!
— Ja ti rekoh. Ti se lijepo vrati ocu pa ga zamoli da ti oprosti i neka ti isprosi Milku, a meni što bog da.
Božo je pogleda.
— Šta, zar...
— A ja ću ti opet ostati vjerna, niti ću više poći ni za koga. Kunem ti se bogom!
Božo pođe, pa zastade. — Premišljao je.
— Maro, govoriš li to ozbiljno? — zatpita je.
— Ozbiljno.
— Onda zbogom, Maro!... Zbogom!
I on izleti na polje kao bjesomučan.
Do pet dana bili su Božini svatovi. Zaista to bijahu pravi srpski svatovi kakve je Mostar rijetko kad zapamtio.
I dok su se ovi veselili i pjevali, dotle su drugi vadili mrtvo tijelo lijepe latinke iz valovite Neretve...
Izvori
uredi- Svetozar Ćorović: Sabrana djela, knjiga 1, strana 9-13 , "Svjetlost", izdavačko preduzeće Sarajevo, 1967.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Svetozar Ćorović, umro 1919, pre 105 godina.
|