Lažni car Šćepan Mali/4
<poem>
JAVLENIJE PRVO
NA CETINjU
Dolazi poslanik imperatrice Ekaterine Vtore, knjaz i general Georgi Dolgorukov i sa njim 30 oficera; donose Crnogorcima gramatu od rečene carice kojom ih pozivlje da ustanu na Turke, jer je i ona s Turcima zaratila. Vladika Sava piše u sva plemena crnogorska da idu na Malu gospođu na Cetinje da čuju gramatu carice ruske što im piše.
Soba u manastir na Cetinju. Knjaz Dolgorukov, vladika Sava, patrijarh Brkić, Teodosija Mrkojević, oficeri ruski.
KNjAZ DOLGORUKOV
Želio sam od moga đetinstva ove gore vaše vidijeti, o kojim se čudna predanija na sve strane čuju i prosiplju. I evo me lijepa sudbina i dovede sada među njima da se s vama vidim i poznadem. Radujem se i veselim tome.
VLADIKA SAVA
Gora s gorom sastat se ne može, ali čovjek može sa čovjekom.
KNjAZ DOLGORUKOV
Kako sam se iz mora izveza, na granicu stao crnogorsku, u duši sam veliku premjenu oćutio, ne znam ni sam kakvu, i prvi sam kamen crnogorski poljubio sa bratskom ljubavju.
VLADIKA SAVA
Koliko će čovjek putovati, s predjelima i čustva mijenja, osobeno na predjel sobratski; na njem čovjek mora i da ne bi, jošt kada ga veza dvojestruka tako silno veže i skopčava, kako što nas sa Rusijom veže.
KNjAZ DOLGORUKOV
Ovo čisto vjerovati može vaša milost i preosvjaštenstvo: otkako sam ljetos izišao iz miloga otačastva moga, sad sam samo dihnuo vozduhom prijatnijem, a priđe nijesam.
VLADIKA SAVA
Svoje s tuđim nije smiješano, od tuđega svagda tuga bije.
JAVLENIJE DRUGO
Donosi đače rakije; uzimlje Teodosiji Mrkojević rakiju te služi patrijarha, vladiku, napunja čašu i daje knjazu, a ovaj se izvinjava, da ne pije rakije.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (pružajući mu čašu)
Uzmi, knjaže, ne nećkaj se ništa, ove gore ne ljube regule, jer su u njih dani predugački, te liš onim što kod kuće čamju, kad ih čovjek ne bi potkidao sa pjesmicom i čašom rakije. Dok si ovdje, treba zabaciti svekolike svjetske poslastice, ka da si se iznova rodio.
Gleda ga knez ljubopitno i popije dobru čašu.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (smijući se)
Na zdravlje ti. Vješto je iskapi, kao da si i priđe počinja Svi proči piše rakije.
KNjAZ DOLGORUKOV (Teodosiji šaleći se)
Pa si dobro jošt, igumne, sirov pod bijelim i dugim vlasima, lice ti je ka mladiću sjajno. Kolika si ljeta izbrojio?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Gonim uprav sedamdeset šesto; al' ga gonim ali ga prestižem, ne znam ljepše kako bih kazao.
KNjAZ DOLGORUKOV
Sedamdeset i šesta godina! (K svojima- "Onъ eщe molodecъ!")
Takovi su sinovi prirode, kojim nježnost, kojim izlišnosti zdravje, blago najdraže na sv'jetu, otrovale, ka znadu, nijesu. Ja mnim, oče, malo što i misliš, no smireno filozofski čekaš što će tebi dan koji dovesti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Mislim, knjaže, i prskoh misleći, misli su mi veće jade dale dvadest putah no teški poslovi.
KNjAZ DOLGORUKOV
Nama što smo u svijet široki misli lome glave nemilosno. Ali vama što bi ih lomile na ovome mjestu uzanome?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
U tjeskoti mora se misliti, i ove su misli različite. Ti sve misliš od dobra k boljemu; ovo bolje ako ti izmakne, dobro ti se u zlo preokrene, - to je uprav smiješno mišljenje. A ja mislim od zla put gorega; zlo prenosim, gorega se čuvam. Ti si rođen i čestit i srećan, a ja, isto ka ptica u gori, boga slavim i dnevi i noći što nijesam tica u kavezu; ovo mi je draže od svijeta, tijem pitam dušu i tijelo.
KNjAZ DOLGORUKOV
Međer znadeš mislit i zboriti! U svijet si valjda putovao, ako ništa, ano da se poznaš s naukama i s bogoslovijom, koje ti je nužno znati bilo da polučiš svešteno zvanije.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Veoma sam malo putovao; samouk sam, ako štogod znadem: po bukvici učio sam knjigu, po ljudima učio sam svijet, po zvjezdama i bogosloviju. Što mi druga trebuje nauka kako ovdje u naše krajeve? Mnogo ognja pod malijem loncem, al' će prsnut al' prolit mlijeko.
KNjAZ DOLGORUKOV
A domaći kakav vi je život? Imate li uredne časove kad ležete i kad se dignete, kada ćete sjesti za objedom? I večerom sjedite li dugo? Imate li kakve god zabave?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Kod mene je ovakva uredba: kad ogladnim, onda mi je podna; dugo sjeđet ne mogu večerom, no kako se kod vatre ogrijem, čašu vina podobru ispijem te nazdravim sanku i družini, pa otole zgrijat u postelji. Je li zora, eto me na noge; zabave ti druge ne imadem do jednoga sama razgovora s živijema ali s mrtvijema, - kad ni s jednim, onda sami sobom. Pucaju maškuli neprestano koji pozivlju Crnogorce da idu na skupštinu.
KNjAZ DOLGORUKOV
Ne mogu se naslušat miline, jerbo su nam sve ove litice oživjele krupnim odzivima. Ta ovo je prijatno slušati, te liš onom ko ga čuo nije.
JAVLENIJE TREĆE
Sabraše se Crnogorci listom. Izlazi među Crnogorcima vladika, patrijarh, knj. Dolgorukov, Teodosija Mrkojević i oficeri ruski. Crnogorci su digli kape na puške, a Teodosija Mrkojević čita gramatu od carice. Po pročitanju gramate učine Crnogorci u tri puta veselje iz pušaka.
KNjAZ DOLGORUKOV
Čuj, narode jedinoplemeni, proslavljeni u svijet hrabrošću, pravoslavna velika carica spremila me da među vas dođem, da vam predam njezinu gramatu i njezine sveštene riječi, te mi dade iz usta u usta vam ih predat od slova do slova. Veliko je moje poslanije, carska riječ amanet najviši, dragocjenost najviša na zemlji; r'ječ je carska carstva religija. Ja vam nosim strašna sokrovišta, ucijenit usta ih ne mogu; svaka riječ koju sam donio po brilijant valjade iz krune. Jošt nikada v'jesti ni vjesnika ovakoga ovdje došlo nije otkad vaše gore ponikoše.
Crnogorci izabiraju serdara Jova Petrovića, koji je učio nekolike godine u Petrovom Gradu, da on govori s knjazem.
SERDAR JOVO
Izgovori, knjaže, što imadeš, mi smo željni dobrijeh glasova.
KNjAZ DOLGORUKOV
Carica vas ljubi ka sinove, paziće vas kako đecu svoju.
SERDAR JOVO
Mi to čisto, knjaže, vjerujemo, i mi Ruse ka braću ljubimo.
KNjAZ DOLGORUKOV
Izvjesna je Njenom Veličestvu vaša hrabrost od pamtivijeka i predanost vaša nepokretna posestrimi Rusiji te gojite,
SERDAR JOVO
To smo djelom dosad pokazali, ni posad se lijenit nećemo što mognemo u svakoju zgodu.
KNjAZ DOLGORUKOV
Dajem vama na znanje svijema kako sultan, nevjerni Mustafa, vrag zakleti krsta hristjanskoga, Obreskova, našega ministra, bezakono u tavnicu baci; rat objavi kao iznenada pravoslavnoj velikoj carici i cijelu rodu hristjanskome. Carica je digla silnu vojsku i klikuje iz upila glasa: ko se gode su tri prsta krsti da ustaje na noge junačke, da dižemo srušene oltare, da na njima krste ispravljamo, da propoje vjera pravoslavna slavu božju i pjesnu pobjednu, da gonimo poganskoga sina iz Evrope k njegovom gnijezdu, u njegove zaparne pješčine. Spomen'te se, hrabri Crnogorci, kakvu preci vaši zadobiše nečuvenu slavu i junaštvo s Aleksandrom, carom makedonskim.
Smije se Teodosija.
Spomen'te se djelah viteškijeh vaših carah i vaših despotah, pa junaštva kom se svijet divi, te ste svagda sobom pokazali pod barjake Skenderbega Đura protiv gadne sile otomanske. Spomen'te se vašijeh pretkovah i njihove borbe očajane: prvi oni barjak razvijaše od Slavjanah svijeh u Evropi proć' Turčina, opštega krvnika, a u pomoć Petru Velikome.
SERDAR JOVO
To je bilo, nego sa snom prođe. Pogiboše cari i banovi, ka da u njih udri munja živa; pogiboše Srbi na sve strane, pogiboše dušom i tijelom. Mi ni na put ni na dom ostasmo, na potrku svijema mukama, samo što zlom i strašnom osvetom živujemo u ovim gorama. Pomogosmo Petru Velikome, pa sva naša krvca i stradanja bogom prosto kada smo pomogli osvetivši Petra od Ahmeta. Nas potreba nije sokoliti, što možemo, gotovi smo svagda; je li bog da, imamo li s kime, - pobolje će nas poznati Turci. Al' se bojim nesrećne nedaće: sreća nam se stara zametnula, probudit se ona lako neće dokle god se sitana naspava.
KNjAZ DOLGORUKOV
Monarhinja želi pravoslavna da na pomoć njenoga oružja rat s Turčinom odmah zametnete, da se listom na Turke dignete, da Stambolu s vojskom marširate, da na njemu s vojskom udarite, pa što bog da i sreća junačka.
SERDAR JOVO
Mi smo u rat dovijek s Turcima, jošt se nikad mirili nijesmo, niti ćemo dok je od nas traga; dić ćemo se odmaha na Turke, s njima ćemo boja učiniti po granici na svakoju stranu. A s kim ćemo marširat k Stambolu? Malene su, knjaže, naše sile; mi se jedva braniti možemo - ima li nas desetak tisućah - s malo hrane, a jošt manje praha. Kud se gode s granice šenemo, sresti će nas dvadeset tisućah, malo dalje srešće i pedeset, pa ne mrca i zavaljenika, no Bošnjaka ali Arbanasa, od iskona vojničkog naroda, te se rađa i mre pod oružjem. Da li ne znaš - oni su Stambolu ostra sablja i desnica ruka; kolijevka to je janičarska, a janičar sila krvoloka.
KNjAZ DOLGORUKOV
Nije Turčin ono što je bio, no je gadno na nos posrnuo; a sačuvaj bože da je ono što se jednom o njemu zboraše; da mu kola u glib ne padoše, već bi svijet crnji paka bio.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Kraj imade kuga i zlo svako; a da kraja ne biše imali, cijeli bi svijet pomorili, te bi zemlja postala pustinja, da se po njoj divlja stada šire. Slava bogu što Turčin posrnu; no pred kim je, knjaže, posrnuo? Pred silama i pred narodima, al' spram nama on jošt ne posrnu; spram nama je jošt njega suviše. Mi smo šaka malena naroda, bogu hvala, opita slobodom; da nam nije jošt ove pjanosti, davno bismo i mi upanuli, ka svi drugi, u đavolju torbu, đe su veće smješćene jabuke.
KNjAZ DOLGORUKOV
U Tursku je danas sasvim drugo, nije ono što je pređe bilo: uljegla je zuka u narode, sudbina je tajna potpalila; potresla se duša u narodu, već im na nos miriše sloboda. Sva je Turska danas u Evropu ka stog suhe slame al' sijena; ne trebuje nego smjela ruka da u nj metne vatru s jedne strane da se cio pepelom prometne. A ta ruka vi možete biti ako znaste i ako šćedoste.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
To taj može mislit i zboriti koji ne zna kako stvari stoje, al' ne onaj koji ih poznaje. Kako bismo mi to uradili bez pomoći nekoga drugoga kad Bošnjaci, naša rodna braća, slijepi su te ne vide ništa? Kuran im je oči izvadio, kuran im je obraz ocrnio; kod njih nejma duše ni obraza koji ne bi za kuran umro. To je njina kukavna svetinja. O slobodi i o narodnosti u njih niko ponjatija nejma; u grob su ih obje sahranili. Arnaut je ni voda ni vino, narodnosti ni slobode nejma; on za obraz ne zna i poštenje, prodaje se ko mu više dade; za novce će svašto učiniti - mater prodat, a oca zaklati; ta viteza Skenderbega Đura (koji njima ne bješe priličan, - na ujake Đuro nalicaše, na Balšiće, na srpske kneževe), baš ovoga slavnoga viteza, koga više nikad steći neće, prodadoše za novce Turcima. Da im noću Đuro ne uteče iz postelje, te nekako čudno, hoćahu mu glavu otkinuti i prodat je za novce sultanu. Skenderbegu mi smo pomagali boriti se protiv sile turske; Arnauti to znati ne hoće, oni su nam najveći vragovi. Za Grke ti kazat ne umijem, no ni od njih posla biti neće bez tuđega masla i pomoći. Bulgarin je bez duše trupina, on je ubjen topuzom u glavu, ne sjeća se što je pređe bio.
KNjAZ DOLGORUKOV
Okolo vas Srbah mnogo ima; da vam niko drugi ne pomogne, s njima čuda uradit možete, - odvazda su Srbi narod hrabri.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Istina je da su narod hrabri, da su bili. Ali đe su sada? Vjerovanja Srbe istražiše. Mi smo Srbi narod najnesrećni: svaki Srbin koji se prevjeri - prosto vjeru što zagrli drugu, no mu prosto ne bilo pred bogom što ocrni obraz pred svijetom, te se zvati Srbinom ne hoće. Ovo ti je Srbe iskobilo, robovima tuđim učinilo.
KNjAZ DOLGORUKOV
Kako kažeš, oče igumane, odovud se vrcnuti ne može kad su tako skupjeni krajevi.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Može, knjaže, ono što se može, a više se ni tražiti neće. Mi hoćemo zavrći bojeve: okolo nas su deset gradovah, - Turke ćemo navuć na granice, a sve Turke najžešće junake od sve Bosne i od Arbanije. Tu će biti golemo pomoći i napretku vašem olakšice. No se, knjaže, pokloni carici, predanost joj našu čistu kaži; ne zaborav napomenut istoj - kada bi se smirila s Turcima, nek nas s braćom Rusima udruži i pomiri s kletijem Turcima da ka pređe s nama ne urade; zajedno se pobismo s Turcima, pa se Rusi bez nas umiriše, nas sirotne same ostaviše razljućenoj sili pesijanskoj.
GLAVARI I SAV NAROD IZ GRLA
Sramota je, oče igumane, spominjati ono što je prošlo. Mi smo muke dovijek parali, a ljudi su za muke rođeni, - ti o miru dovijeka sanjaš. Da mir bude kako ti govoriš, kako bismo bez rata živjeli? Rat je nama duša, igumane; no ne zbori što ti ne pristoji, ere ćeš se za jezik ujesti.
JAVLENIJE ČETVRTO
Puče grozd pušakah na brdu; ide Šćepan, pa mu po običaju čine veselje. Kako čuju ostali Crnogorci koji su na iskupu oko gramate, svi prospu oganj, na veselje odgovore veseljem. Teško bude veoma knjazu Dolgorukovu, koji im je kaževa da je Šćepan laža, i Crnogorci mu rekli da. vjeruju knjazu. Dođe Šćepan.
KNjAZ DOLGORUKOV
Ej ti, lažo jedna nepoznata, kako si se smio usuditi na zlo ime upotrebit carsko i poruge tolike graditi s osveštenim jednijem imenom? Pomazanik ne znaš što će reći; vješala su već ništa za tebe.
ŠĆEPAN (uzbunjen)
Evo narod cio za svjedoka: jesam li se carem ikad nazva, neka narod po duši svjedoči; nego sam se od toga imena ustručava kako od đavola. Ali ko je moga al' će moći puku ikad usta zatisnuti da ne zbori što mu na um dođe?
KNjAZ DOLGORUKOV
Svedodžbah su javnijeh stotine - ti si grdni krivac pred zakonom, ništa tebe oprati ne može, lug ni sapun, ni sve tvoje laže. Tvoja laža nije jedna šala: graknula se ona nadaleko, na četiri kraja od svijeta.
ŠĆEPAN
Pa što mene toliko krivite što svjetina oko mene huči? Narod krsti kako koga hoće. Ko će poreć božju i narodnju?
KNjAZ DOLGORUKOV
Znaš li kako sude samozvanca? Tebi ista osuda sljeduje, nad tobom je ona izrečena, samo što je treba izvršiti.
ŠĆEPAN (jako uzbunjen)
Pa ko mene među Crnogorce da suditi i kazniti smije? Čovjek jedan bez nikakve sile, do jednijem praznijem r'ječima, da nada mnom izreče osudu! Kičeljivi Stambol i opaki, udruženi s lukavim Mlecima, odsudu mi potpisat ne smješe! Mnogo bi se slomilo mišicah, mnogo bi se slomilo oružja dok bi meni izrekli odsudu. Ja sam mogu spram jednoga stati, a s ovakvim hrabrijem narodom ne bojim se do boga nikoga, nego zbori, knjaže, o drugomu; o čemu si poslat, ne preskači, drugi put ćeš o meni zboriti. Kad se i ja malo porazberem i stvari se nadalje urede, tad će izist djelo na vidjelo, što ti hoćeš, kako l' mene zovu.
KNjAZ DOLGORUKOV
Sad potvrdi prvo nijekanje. Svašta sam se o tebi nasluša, al' sve mogo vjerovat nijesam dok mi danas ti sve posvjedoči. Ali sada cijelo vjerujem da ti svijet ništa ne pridiže.
ŠĆEPAN
Vjerovao il' ne vjerovao, meni nije ni majmanje stalo. Pa upravo - da ti ne zamećem - da takvizi za mnom dobro zbore, za mene bi to pogrda bila; al' kad takvi za mnom zlo govore, ja se tijem dičim i ponosim. Sada viđi kako te cijenim.
KNjAZ DOLGORUKOV (obrativši se narodu razljućen)
Čujete li njega, Crnogorci, sa kakvijem dočeka pozdravom poslanika carice hristjanske i jednoga knjaza starinskoga, da prvoga u sve carstvo nejma? Čujte dobro što ću vi kazati: vi ako ste onaj narod vjerni i predani Rusij' posestrimi, ako boli vas podruga grdna koja pade na svijetlo ime velikoga cara rusinskoga črez ništavca ovog samozvanca, sad odmaha njega izvedite, sad odmaha njega strijeljajte nasred ravna Polja cetinskoga!
NAROD SAV
Sve za ljubav velike carice i za tvoju, njenog poslanika, činit ćemo od ovog čovjeka, - strijeljat ga nikako nećemo, drugo svašto što je tebi drago.
KNjAZ DOLGORUKOV
A vi sablju njegovu uzmite i odmaha s njime u tavnicu, neka u njoj laže svoje kaje.
Skoči nekoliko Crnogoracah, uzmu od Šćepana sablju; Šćepan uzdrhti i počne plakati.
KNjAZ DOLGORUKOV (s povelitelnim tonom Šćepanu)
Treba lažu sada da otkriješ pred očima cijela naroda, treba kazat otkuda si rodom.
ŠĆEPAN (zabunjen, poslije dugog ćutanja)
Grk sam rodom iz grada Janjine.
Knjaz Dolgorukov dozove jednog oficera koji umije grčki da vidi je li istina da je Grk, no Šćepan ne umjede ništa grčki.
KNjAZ DOLGORUKOV
Lažeš, lažo, ka si naučio, ti nijesi Grčke ni vidio; nego kažuj otkuda si rodom, - da l' ne vidiš vile pred očima?
ŠĆEPAN (jecajući)
Ja sam uprav rodom Dalmatinac, plemenom se zovem Raičević. Ako ovo ne bude istina, prost vi život - vi me kamenujte.
Poslije dugoga ispita vide da je čisto kazao otkuda je: povedu ga i zatvore u jednu klijet više sobe knj. Dolgorukova.
JAVLENIJE PETO
Dolazi nekoliko Crnogoracah s granice i dovedu sa sobom patrijarha carigradskoga Esperijusa.
POP ANDRIJA
Dobro došli, braćo Crmničani, otkuda vam taj duhovnik stari? Tolicinja rašta ga pratite?
JEDAN VOJNIK
Lov smo dobar, proto, ulovili, ali mu se tako veselimo ka da će nas sve opržit munja.
POP ANDRIJA
Viđu na vam, nešto ste ijetki; pričajte nam da vidimo što je, pa do koga uzbude krivica, odgovaro bogu i narodu. I šenica imade kukolja, i duhovnik može zaluditi; no kažite ko je taj duhovnik, kakav posa vi s njime imate.
ISTI VOJNIK
Patrijarh je ovo carigradski, pa nas grijeh i nesreća naša s njim udesi, te ga uhvatismo.
Skoči na noge knjaz Dolgorukov, vladika Sava, patrijarh Brkić, vladika Arsenije, oficeri i sav narod da ga iz ljubopitstva vide. Patrijarh se Brkić s njim poznade, celivaše se po običaju, tako isto i druga. gospoda duhovna i mirska.
POP ANDRIJA
Porašta je patrijarh vselenski i kakvijem poslom amo doša? Rašta li ste vi pružili ruke na amanet i svetinju svoju?
DRUGI VOJNIK
Rašta, proto? - Rad nesreće naše a njegove vječite nagrde.
POP ANDRIJA
Kakva može to biti podruga s svjetilnikom vjere pravoslavne?
ISTI VOJNIK
Ka najviša što si ikad čuo, pa je takve ni čuo nijesi. Svak sluša s ljubopitstvom.
Evo ima sedam osam danah otkako je doša na granici; svako mu se živi oveseli ka da novo nas ogrija sunce; svak pohita kano patrijarhu da pouku od njega čujemo i primimo svete blagoslove. Kad kod njega, imaš što viđeti - poče vražju prosipat pouku i trovati narod opačilom; poče kumit što čuo nijesi, da se zemlja pod nama propane - sve gologlav a s krstom u ruke, da se narod Turcima predaje. Svi se tome poslu začudismo - da nas kuša, sav narod pomisli, jesmo li mu u zakonu tvrdi, ljubimo li slobodu junačku. Kada viđe - kumstva ne pomažu, poče kleti, u kam zatucati, i na narod prokletstva sipati i nekakve krupne anateme, ako narod za njim ne okrene da se ide Turcima predati. Kad viđesmo što hoće patrika, hristjanskom ga vjerom zakumismo i njegovim velikijem činom da se prođe takvijeh poslovah i da ide otkud je došao, da se grdna bruka ne nabija s lijepijem našijem zakonom. Kumismo ga tri četiri dana - ko se gode kod njega namjeri; na sva naša kumstva ne obrnu, niti jednom reče: "Hvala bogu", no sve prati onu naopaku. Tad pregnusmo, ne znam ni sam kako, ako će nas sve bog saraziti - uhvati ga i dovedi k vama. Sad činite od nas i od njega kako znate, što vas duša boli. A svi bismo voli poginuti nego išta da mu ružno bude.
Svak gleda preda se i snebi se.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (zlovoljan, krsti se)
Danica se satanom provrže, jerbo pođe protiv volje božje; stoga s neba pade u tartaru (zlo sa gorim hoću da pokrijem): arhistratig kad prvi sagreši, ka će slabi čovjek da ne zgreši?
Opet ćutanje veliko, svakome nešto mučno biva. Patrijarh Esperijus broji brojanice i plače.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Sad on plače - i ja ću plakati - roni tople suze pokajanja. Velikaši i griješe krupno; smrtna ruka nad njim vlasti nejma, no će njemu za njegova djela nebo sudit, a zemlja ne smije.
JAVLENIJE ŠESTO
BAJO GAVRILOV
Barem sade, oče igumane, bez gospode nijesmo sirotni, no ih evo na svakoju stranu: car i princip s tridest oficerah, dva vladike i dva patrijarha, šest serdarah i šest vojevodah, a pomanjim ni broja se ne zna.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Istina je, naša četovođo, dosta ih se sada namjerilo (ali si se malo zabrojio); da bog dade unaprijed više. Što bi bile pčele bez matice?
BAJO GAVRILOV
Dosta ih je, majde bogme, oče, dovijala nekakva vjetrina, već ih nikad Crna Gora neće ovoliko očima vidjeti; mnogo bi ih jednom carstvu bilo; ovoliko čuda za nas nije, nego će se brzo raspršati. Zli smo, oče, mi do boga sluge, a oni su listom praznoruki (svi, do toga ruskoga principa). Slanu šaku rado ljudi ližu, a na praznu ne obraću glave. Istina je što si ti rekao - zbunjene su pčele bez matice. A kakve su sa mnogo matica?
Teodosija Mrkojević od imena oba vladike, patrijarha Brkića i knjaza Dolgorukova moli Esperijusa da dade blagosloveno pismo onima koji su ga doveli na Cetinje. Esperijus dava pismo i oni odma, prilično njegovom zvaniju, isprate obratno vselenskoga patrijarha.
JAVLENIJE SEDMO
Dolazi Pejo Madžar, žitelj skadarski a rodom iz Podgorice, i donosi pismo vladici Savi i Crnogorcima od beglerbega rumeli-valisa; celiva vladiku u ruku i dava mu pismo; vladika pročitavši isto, dava ga knjazu Dolgorukovu. Knjaz, ne umijući prosti rukopis čitati, dade pismo Teodosiji Mrkojeviću da ga na glas pročita.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (čita pismo)
"Vezir-paša rumeli-valesi, pozdravljam te, cetinski vladiko, i glavare od sve Gore Crne. Evo ima nekoliko dana s svake strane doušavaju mi da je Moskov nekakav iz mora izišao i u vas došao, donio vam nekakve fermane, te vas na zlo uči i podbada. Prođite se, more, sijaseta; zar Moskova nijeste poznali što je pređe s vama uradio? Ako ćete da smo prijatelji, čuvajte se njegove prevare; put mu dajte otkud je došao. Što prst meće među tuđa vrata? Mi smo jedno bili i bićemo: domaća se čeljad posvađala, pa ćemo se smirit akobogda. Što vam treba nečesova družba sa Moskovom i preko svijeta? I da hoće, pomoć vi ne smije; i da smije, pomoć vi ne može. On je sab'jen na kraj od svijeta, te ne može ni od koje ruke vami čuti smrti ni života."
Smije se knjaz Dolgorukov.
PROTO AVRAMOVIĆ
Čuješ pasje bezobrazne klapnje: "Domaća se čeljad posvađala". - To će reći da smo s njima jedno.
POP ANDRIJA
To će reći da smo mi njihovi.
PROTO AVRAMOVIĆ
Bi li ovo djeca napisala? Baš su Turci slijepe budale.
POP ANDRIJA
Jesu Turci djeca, no pakosna; budaleći Turci sve mudruju.
PROTO AVRAMOVIĆ
Budaleći Turci sve mudruju! Ja ne mogu ovojzi mudrosti nikakvoga kraja nigđe naći.
POP ANDRIJA
Njojzi kraja trudno naći nije: gordost sl'jepa jeste duša turska, a duša se ova lažom pita. Neće Turčin tobož da popušti; i sad broji da smo mi njegovi. Radi toga on nas i domaći.
PROTO AVRAMOVIĆ
Pa kakva je ta prijeka laža?
POP ANDRIJA
Malo manja nego ona što je te Mustafu bratom sunca zovu.
KNjAZ DOLGORUKOV (Peju Madžaru)
Ej, Madžare, kako je Turcima što sam doša među Crnogorce?
PEJO MADžAR
Gospodine, kao trn u oko, grdno su se smeli i smutili, rep ni glava ne znaju đe im je.
KNjAZ DOLGORUKOV
A što Turci o meni govore?
PEJO MADžAR
Jad ih znao! Što im na um dođe; neko tako, a neko onako. Nego su se dobro uplašili, život im se za paru ne mili, ali će im dobro milo biti što si cara vrga u tavnicu.
KNjAZ DOLGORUKOV
Kakva cara? Ti si poludio!
PEJO MADžAR
Svak ga tako zove, gospodaru, ja ga krstit ne znadem inače.
KNjAZ DOLGORUKOV
Ta ono je jedna laža puka, stoga sam ga vrga u tavnicu.
PEJO MADžAR
Ko je da je, on je nama dobar; on je ovu zemlju proslavio i Turcima mnogo jada dao, u glavu im maglu ućerao.
KNjAZ DOLGORUKOV
Može l' ikad to istina biti da se Turci, kako mi se priča, jedne laže baš toliko boje?
PEJO MADžAR
Istina je, čestiti principe, i jošt više nego ti se priča; to je čudo pređe nečuveno - plaše bule tursku djecu njime.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Oli sada odlazit, Madžare, ali ti je ali nije hitnja?
PEJO MADžAR
Hitnja mi je, veća bit ne može: ak' u Skadar sjutra ne prispijem, nejmam više glave na ramena; da ne čekam odgovor na pismo, ni trenuć se zadržao ne bih.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Odgovora ne čekaj nikakva; iz glave je ovo vladičine i svakoga vrsnoga glavara - na pismo mu otpisati neće; bez poruge svoje i njegove ko bi na njem moga otpisati? Onako se ne piše ljudima. Ti na usta pozdravi vezira i kaži mu čisto i otkrito: Crnogorci željet ne umiju sa Turčinom mira ni ljubavi; dobra turskog nikako ne hoće, a od zla se ne plaše turskoga. Jošt mu i to pridodaj, Madžare, da su Rusi naša rodna braća; nejma sile u svijet nikakve koja bi nas mogla razbrastviti. Pa da nama ni braća nijesu, nego da su iz pakla đavoli, opet su nam miliji no Turci. Jošt mu i to pridodaj, Madžare, da se kod nas svijaju mahovi[a]. On će znati na što ovo sluti: gradovi se hoće turski skoro zaljevati našijem olovom.
Odlazi Pejo Madžar.
JAVLENIJE OSMO
POP ANDRIJA (s družinom, krijući od knj. Dolgorukova)
Ja u sebe nešto račun činim: stvar se meni ova ne dopada što Šćepana danas zatvorismo, što Šćepanu javno pred narodom izgubismo obraz i cijenu. Ovo za nas dobro biti neće.
SERDAR VUKALE
Rašta za nas dobro biti neće?
POP ANDRIJA
Jer smo sebi štetu uradili.
SERDAR VUKALE
Kakvu štetu sebi uradismo?
POP ANDRIJA
Te veliku, kako mi se vidi. Ko je da je - ja ga ne poznajem; o njemu se za ovo pitalo, al' ga narod za cara držaše, čestvovaše i bojaše ga se, i narod se ovijem imenom okretaše kako želijasmo, kako svijet okolo pjanoga; njim držasmo slogu u narodu.
SERDAR VUKALE
Tu si, pope, dobro ugodio.
POP ANDRIJA
Mi Šćepana sada nagrdismo. Što je Šćepan, to je stvar od ništa. Narodnjega cara izgubismo. A boga ti, kud će veći izgub?
VOJVODA NIKO
Jošt ne znate što smo izgubili, no ćemo se poslije sjetiti.
POP ANDRIJA
Baš sjetiti i grdno kajati.
SERDAR VUKALE
A zašto smo ono učinili oda šta se hoćemo kajati? Prinudit nas nije moga niko, no izguba tu nije velika.
VOJVODA NIKO
Mi smo ono danas izgubili što nikada već steći nećemo; mi imasmo što niko nejmaše - bez tereta nikakvoga cara; ne iskaše pare ni dinara, a igraše kako mi svirasmo.
SERDAR VUKALE
Jošt se nije u svijet rađao car jevtini nikad od Šćepana; on pod bogom drugo ne tražaše do po oku dobra mesa na dan i dipalah dvoje da mu svira.
POP ANDRIJA
Sve je lako, ali evo bruke: knjaz će ovaj otkud je došao, - što god grana i drume napravlja - nas s Turcima kako pripokolje. Mi Šćepana grdno izgubismo; bez uzde će ostat Crnogorci, da sve rade po svojojzi ćudi; i tada se ništa znati neće ni ko pije ni ko plaća vino. Pri smutnjama našim domaćijem stvar je turska nama kao svadba; mi to dobro znamo svi trojica, rođeni smo u besudnu zemlju. Prosta kuga da nas sve ponese, no vremena prva da se vrate!
SERDAR VUKALE
Kad je takva šteta u Šćepanu, daleko nam nije izmaknuo. Mi nijesmo ubili Šćepana, no u onu klijet zatvorili. Samo onu klijet otvorimo, eto Šćepan kao što je bio.
POP ANDRIJA
Eto Šćepan, nije poginuo! Uprav čovjek onda i pogine, čest, poštenje kada mu se uzme; nego treba dobro da pazimo jer poslije nas pomoći neće, Solomuni da se prometnemo.
JAVLENIJE DEVETO
Dolazi jedan stražar poslat od Šćepana. Klanja se knjazu Dolgorukovu i pročoj gospodi, i stane dupke pred knjazom.
KNjAZ DOLGORUKOV
Crnogorče, što tražiš od mene?
STRAŽAR
Za malu sam stvar ovdje došao, amanet je boži stvar velika.
KNjAZ DOLGORUKOV
Danu pričaj da čujemo što je.
STRAŽAR
Šćepan mi je amanet predao, nije jednom nego po sto putah, da vas molim od njegove strane da mu onu ticu te govori pošaljete k njemu u tamnicu za razgovor jedan i zabavu, da mu brže prolazi vrijeme.
KNjAZ DOLGORUKOV (srdito)
Kakvu ticu? Ti si poludio! Čujete li laže bezobrazne u čemu je snova zagazio! Kako se je moga usuditi stvar ništavu od mene iskati, zapalit mi obraz pred narodom? Kako da sam ja ovdje došao da mu čuvam i da mu nadgledam besposlice i njegove tice. Ovo ništa drugo bit ne može nego sa mnom nabija podrugu. Kud će veća nego ova što je? Grdni jedan skitač bezobrazni, niti moja slika ni prilika, naruži me danas pred narodom. Ravan meni da ovo učini, lasno bi se moga izvidati; odma bih ga na mejdan pozvao.
STRAŽAR
Oprosti mi, dragi gospodare, kriv u tome ja nijesam ništa, rad amanta doša sam božjega, više s' bojim boga no ikoga.
Knjaz ne odgovori ništa, nego se srdit na stranu nagne. Stražar odlazi, a Teodosija Mrkojević polako pristupa knjazu i počne mu tiho govoriti.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Gospodare, kome se protiviš? Zar malenkost jednoga budale da knjaževsku tvoju smuti dušu? Pjanicama i ludim ljudima oprašta se svašto kao djeci. Onako ga crna pamet uči, ništa znao nije kud mu ide; no je htio iskat dozvolenje da mu vraga onoga donesu - mili mu je nego svoja duša rašta dreči po njegovoj ćudi. Tvom koljenu jeste nasljedstveno od iskona velikodušije: tvoju ljutost svi mi čustvujemo. Da je sa šta, ne bih ni žalio, no s nikoga i s nikakve stvari. Knjaz se ispravlja malo poublažen.
JAVLENIJE DESETO
POP ANDRIJA (ustavši među narodom)
Ja bih reka, oče igumane, da mu nije tolike krivice na Šćepana tako da se viče.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ludi gr'ješi na svakome kroku.
POP ANDRIJA
Ja mnim su mu sve takve krivice; čisto držim da na pravdi strada, - blago njemu i njegovoj duši.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ (smijući se)
Prilika je doista cijela da će hula na svetu istinu divno mjesto duši otvoriti.
POP ANDRIJA
Sve na stranu drugo da turimo, no ti kaži što vi sada skrivi? Što se može skrivit u tamnici, te toliko na njega vičete?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Kriv je đavo i njegova mater u bezdanu ka đe grije sunce.
VOJVODA NIKO
Je li drugo štogod sakrivio do što svoga ište papagala? Pa kakva je to vražja krivica? Ište svoje, a ne ište tuđe.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Moga ga je drukčije iskati. Al' poslati jednoga stražara da donese vraga kod đavola!
VOJVODA NIKO
Kriv ko ište, krivlji da ne ište. Nejak čovjek punan je krivice: bez pitanja da ga je uzeo, u top bi ga živa saćerali.
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ta nijesmo ni mi Turci, čoče, da se mesom ljudskijem hranimo.
VOJVODA NIKO
Kakvi bili na svijetu ljudi - kad nasade nakrivo držalo, što su onda nego pravi Turci?
TEODOSIJA MRKOJEVIĆ
Ja poznajem na što vi gudite: muha vi je u nosu uljegla; nije vama stalo ni marite da papaga ali Šćepan crkne od žalosti jedan za drugijem; to je drugo maslo i kovanje. Razveza je bolja slabe sveze. Kad je navrh jezika, pričajte, a evo vi od mene širina.
Uklanja se Teodosija malo na stranu.
JAVLENIJE JEDANAESTO
SERDAR VUKALE (knjazu Dolgorukovu)
Ja se čudim, čudeći se pitam rašta Šćepan tuži u tamnici.
KNjAZ DOLGORUKOV (prisrdito)
Malo mu je što je u tamnici, trebalo bi da je na vješala.
SERDAR VUKALE
No porašta, čestiti principe? U kakvoj ga nalaziš krivici? Ne znamo je, no se svi divimo.
KNjAZ DOLGORUKOV
On je laža, lupež i zlikovac; carsko ime on ukrade javno. To je krađa na svijet najveća.
SERDAR VUKALE
Jošt nikada to čuo nijesam da se ime može đe ukrasti. Pa kakva je to đavolja krađa- ime ukrast, a stvar ne ukrasti? Pa i da je to ime ukrao, kada carstvo on ukrao nije, tu krivice ničesove nejma. Tisuće se ljudih na svijetu nazivaju vuci i lavovi, a niti su vuci ni lavovi. Po načinu tvome, kako pričaš, sve bi ove povješat trebalo.
KNjAZ DOLGORUKOV
To je sasvim drukčije, serdare. Zakonici carstva rusinskoga samozvanca penju na vješala.
SERDAR VUKALE
Sve je kod vas drugojače, knjaže. Ja sam jednom bio u Rusiju; u vas su se rastegle ravnine, kraja im se pregledat ne može; kud god čovjek obrati poglede, vidi nebo s ravninam spojeno; a ovo je jedan grozdić gorah. Carstvo vaše tako je prostrano, na noge se obisti ne može; gore naše tako su uzane, lav krilati kad zavrti repom i razljućen kad počne rikati, a Alija kad krvi ožedni, kad mu puknu rane na kavure te on počne ječat iz dubine, - Alija se i lav razumiju preko naš'jeh gorah uzanijeh. Kod vas noći po sve ljeto nejma, a kod nas se sastavit ne hoće dva bez noći dana nikojako. Može biti u mnogim stvarima kod vas pravo a kod nas nepravo, kod nas pravo a kod vas nepravo, kako što je ovo za Šćepana.
KNjAZ DOLGORUKOV
On je krivac, bog i ljudi znaju, i treba ga odmaha kazniti s vješalima, sa sramotnom smrću.
POP ANDRIJA
Kod nas krivce puškama gađaju, puškom na trk, kako ticu na let. No te molim, svijetli principe, od imena cijela naroda, iz tavnice puštimo Šćepana, - nama treba, a tebi ne smeta - da na pravdi božjojzi ne strada.
KNjAZ DOLGORUKOV
Ako ovaj samozvanac mrski glavom lažu sad ne plati svoju, bratska ljubav, sveza najsilnija, prekida se danas zadovijek među vama i silnom Rusijom.
POP ANDRIJA
Tu ljubavi čiste bratske nije koju jedan čovjek iz pakosti bi mogao sobom pretrgnuti. Knjaz razljućen počne se šetati.
SERDAR VUKALE, POP ANDRIJA, VOJVODA NIKO (iz jednoga glasa)
Čuj narode, kud smo zamlitali: svoju sreću pod noge turismo, da se s nama vas svijet kaliži. Bi sad djeca mogla vidijeti e car ruski danas na Cetinju, knjaz bi njega smio izgubiti, zatvorit ga ne smje u tavnicu niže sebe, nego više sebe. Dokle živi - sve starijeg mnađi više glave drži i poštuje, - običaj je takvi u svijetu. No vadite cara iz tavnice! Što je princip pred jednijem carem? - ka miš mali pred dobrijem mačkom.
Velika huka u narodu; povrvi narod gomilom, slomi vrata od tavnice i oslobodi Šćepana. Velika radost u narodu što su ga oslobodili. Knjaz Dolgorukov, jako razljućen na Crnogorce, stane nekoliko danah u Crnoj Gori, dokle Crnogorce dobro s Turcima zavadi, pa onako srdit zato i za mnoge druge stvari kao i Crnogorci na njega, - gotovo uteče s Cetinja u oktobru mjesecu godine 1769, uveze se na jaz (u kneževini grbaljskoj) u trabakuli Lazara Jankovića iz Novoga i odvede sa sobom u Rusiju Vasilija Jovanovića Brkića, poslednjeg srpskog patrijarha.
- ↑ fišeci