5
Kumovanje Momčila vojvode
Podigla se zlatna pjena od mora,
Dvije kume okumile kuma,
Okumile Momčila vojvodu.
Jedna kuma tanana Latinka!
A druga jo lijepa Bosanka!
U Bosanke čedo muška glava;
U Latinke žensko čedo bilo.
Al’ govori tanana Latinka:
„O moj kume, Momčilo vojvoda!
Prom'jeni mi na krštenju čedo,
Daću tebi od svile košulju;
I daću ti od zlata maramu;
I na čedo perje pozlaćeno."
Kad to čuo Momčilo vojvoda,
To vojvoda jedva dočekao:
Na krštenju čeda prom’jenio. —
Kad s’ Latinka muškog’ dobavila,
Brže sinje more preplovila. —
Al’ kad vidla mlađana Bosanka,
Da je žensko u bešici čedo...
Ona ciknu kao zmija ljuta,
Pa proklinje Momčila vojvodu!
Jere joj je čedo prom'jenio:
„Zašto kume, da od Boga nađeš!
Zašto kume sapelo te kumstvo!
Zašto meni promijeni čedo?
Na krštenju svetoga Jovana!
Momčilo se krivo kunijaše:
— N'jesam kumo, Hristova mi kumstva!
— Pust poroda svoga ne želio! —
— Svoju đecu pečenu ne jeo! —
To izreče na konja usjede,
Pa pojezdi dvoru bijelome.
Al’ kad bio kroa goru zelenu
Susrete ga jedno janje malo:
Ono leti kroz goru zelenu.—
Uvati ga Momčnlo vojvoda,
Te ga zakla, pa ga ispekao,
Pa on sjede te janjeta jede. —
Kad se junak ponajede mesa,
On uzimlje od janjeta glavu.
Pa je meće u zobiicu torbu,
Torbu vješa sedlu o unjkešu:
Pa on ide dvoru pjevajući.
Al’ kad bio na kraj gore crne,
Njega sreta od dvora poćera.
Pita junak mlade poćernike:
„Boga vami mladi poćernici!
Što ćerate? za čim' li sižete?..
Da-l su konji pomamni utekli?..
Da li su se voli uplašili?"..
Da-l su b’jeln poharati dvori?"..
Al’ poćera njemu odgovara:
„„Kani nas se, Momčnlo vojvoda!
N'jesu konji pomamni utekli.
Niti su se voli uplašili,
Nit' su 6’jeli porobljeni dvori;
(Neg' je žalost kojoj kraja nema!)
Uteče nam u nlaninu Jovo,
U janjca se Jovo pretvorio
U zelenu goru utekao...""
Kad to čuo Momčilo vojvoda!
On se vati u strunjicu torbu,
Da izvadi od janjeta glavu.
Kad li nije od janjeta glava
Već je glava Jove nejakoga:
— Motičilova sina jedinoga!
Kad to viđe Momčnlo vojvoda,
Udari se rukom po koljenu,
Duna’ skerlet puče na koljenu,
Pa on stade sebe proklinjati
— Proklinjao, sebi govorio:
„Davor’ srećo, voda te odn’jela!
„Davor’ glavo, osjekli te Turci!
„Tužno tjelo izjeli te vuci!
„Smrti đe si, jer me ne umoriš!
„Da me danas živa ne ostaviš..
„O nevjero! niđe te ne bilo!
„Živ ne bio ko gođ nevjerio."
