Kuda ideš Crna Goro
| Kuda ideš Crna Goro Pisac: Slavko Perošević |
KUDA IDEŠ CRNA GORO
Crna Goro, ti si bila,
Od davnina zemlja sveta,
Postojbina gorskih vila,
Đe se krvnik, s puškom sreta’.
Ti nikada ni pred kime
Na koljena ne htje pasti.
Držala si oduvijek
Do obraza i do časti!
Na braniku tvome hrabro
Junaci su mnogi pali.
Nosila si ime slavno
SRPSKOM SU TE SPARTOM ZVALI!
Na tebe su išle vojske
Iz Azije i Evrope,
Ali svoje zemlje nikad
Ne dade im jedne stope.
Kroz tvoje je gore gromko,
Od pušaka plotun ječa.
Čak i onda kad je Turčin
Pred bedeme stajo Beča.
Ni pred kim se ne pokori,
Bez otpora i bez glasa.
Sretala si na nož oštri,
Ćuprilića i Latasa.
Jer ponizno nikad ne htje
Da kraj nečih klečiš skuta.
Tvoja sablja posjekla je
I Smaila i Mahmuta!
U svoju si istoriju
Ugradila krv i suze.
Hrabrošću si zadivila
Bonapartu i Francuze!
I Poćorek na Srbiju
Kada krenu preko Drine,
Ti isturi srce hrabro
Protiv moćne carevine!
I tada si brojem svojim
Bila mala i nejaka,
Al’ na tvome prijestolu
SJEDIO JE CAR JUNAKA!
I u zeman sva Evropa
Kad drhtaše od fašizma,
Ti nedade da te gazi
Hitlerova moćna čizma!
Ispred Moskve, kad se svete,
Vijorio „krst” kukasti,
Ti si i tad gordo stala
Na braniku svoje časti!
Na sablju si i na pušku
Srela mnoge osvajače.
Vazda bila protiv onih
Što narode druge tlače!
Ali ima već odavno
Mene tmurne misli more,
Čini mi se nema više
One stare Crne Gore.
Još oblake Lovćen para
Durmitorom vjetar vije.
More huči, teče Tara,
Al’ vremena starih nije!
Da li su nas uzdrmale
Ratne krize ili vrenja.
Čini mi se nema više
Stare slave i poštenja.
Ili nam je strah od nečeg
U grudima ponos smrska,
Sad nas zovu „MONTENEGRO”
A bili smo SPARTA SRPSKA!
Postadosmo podanici
Amerike i Zapada.
Zlijem putem bez povratka
Krenula je naša vlada.
Sa Kosovom, srpskom rodu,
Zadali su tešku ranu.
Mjesto prema svetoj Moskvi,
Okreću se Vatikanu.
Ugled Crne Gore ruše
Rad sopstvenih interesa.
Ne mareći što ih Njegoš,
Gleda ozgo sa nebesa!
S dušmanima našijem se,
Bez imalo druže srama.
Od Rusije i od Srba,
Draži im je Edi Rama!
Od pomisli same na to
U duši se nešto smrači.
Po Crnoj se Gori šeta
I zlikovac Hašim Tači.
Okreću se put Londona
Put Berlina i put Beča.
Mrska im je Amerika,
Od Rusije svete preča!
I u mrežu smrtonosnu
S đavolom se crnim pletu.
Što glad, bolest i ratove,
Širi svuda po svijetu.
Đe god njina sjenka padne
Pojave se strašne slike.
Ruše vlade i države,
Ubijaju predsjednike.
Krv započne odma’ teći,
Đe upletu svoje prste .
Nad njihovim nedjelima
Anđeli se Božji krste.
Vojska njina kuda prođe
Tu zavlada zlo i tama.
Bog sa neba još ih kune
Zbog sudbine Vijetnama.
Narodima mnogijem su
Iskopali grobnu raku.
Sijali su smrt stravičnu
Po Libiji i Iraku!
Sadama su velikoga
Objesili kano kera.
Radi para i rad’ nafte,
Ubili su Muamera.
Sa njihovih mrskih lica
Već davno je pala maska.
Proklinju ih ruševine
Tripolija i Damaska!
I Slobodan Milošević
U kletom je umro Hagu.
Samo zato što ne htjesmo,
Pokorit’ se crnom vragu!
Na zakon se pozivaju,
Vele da su demokrate.
A narodi mnogi zbog njih
U mukama teškim pate.
I s Kosova svake noći
Tužno ječe reska zvona.
Stari srpski manastiri
Kunu Blera i Klintona!
U snovima svojim često
Još krvave vidim slike.
Čujem zvuke aviona
Raznesenih ljudi krike.
Vidim kuće i mostove
U vazduhu kako lete.
Čak i dječja igrališta,
Njihove su bile mete.
Bog sa neba sudiće im
Za sva ova sramna djela.
Za nevinu srpsku djecu,
Što su samo življet htjela!
Pred njime će ispaštati
Mog naroda, svaku ranu.
I platiće za Milicu,
Za Bojanu i Snežanu!
Gdje živote djece naše
Avionske bombe žanju.
Ubili su bez milosti
I Stefana, Marka, Sanju!
Miroslava, Oliveru,
I malenu Julijanu.
Bombama su raznijeli
U krvavom jednom danu!
Od snova me tijeh kletih,
Često hvata jad i strava.
Sto anđela malenijeh
U grobnice hladne spava!
Ja znam i vas braćo moja
Da grobovi bole njini.
A nikad nam ne rekoše
Ni oprosti, ni izvini.
No vojnike zovu naše
Da za korist njinu ginu.
U krvavi Avganistan
U Siriju, Ukrajinu.
Da za njine interese
Krvarimo bajonete.
Da s puškama jurišamo
Na bedeme Moskve svete.
Kad god pomoć trebaše nam,
Rusija je bila prva.
Da je ne bi, već odavno
Ne bi nam se znalo strva!
A mi našoj zaštitnici
Okrećemo danas leđa.
Ta misao u duši me
Ljuto boli i vrijeđa!
Pa svak’, ko nas na nju huška
Istorije nek se sjeti.
Da ga ozgo sa nebesa
Ne prokune Petar Sveti!
Crnogorac, dok je sebi
Neumrlu slavu stvara,
Više no u samog Boga
U ruskog je gledo cara.
Vjekovima od dušmana
Štitili su našu zemlju.
Naša srca, kucala su
Gledajući prema Kremlju.
Jedan dio te ljubavi
Svaki od nas, čuva u se.
Nema toga Crnogorca
Da ne voli braću Ruse!
Zato vam je sve uzalud
Svaka priča, moć i pare.
Kad iz naših srca grmi:
VOLIMO TE RUSKI CARE!
(april 2017.)