Izmisli jedan prosti seljanin, kako bi prevario nekog kamatnika trgovca u varoši, koji mu je dosta krivice uradio, i pođe jedan dan u trgovca moleći ga:" Gospodaru, molim te, uzajmi mi kotao rakijnski, da nešto rakije ispečem, a do današnjega dana donijeću ti ga i dobiti nanj talijer." Slakomi se trgovac i uzajmi mu kotao, a seljanin sedmi dan pođe trgovcu i odnese jedan preko mjere mali kotlić rakijnski govoreći:" Znaš, šta je gospodaru?" "Šta?" zapita trgovac. Bogme se okotio tvoj kotao" odgovori seljanin, "i evo sam ti ždrijebe od njega donio, jer je u mene ždrijeban i došao , a ja tvojega neću." Bravo! bravo!" odgovori trgovac, "po tome se vidi, da si čovjek pošten, fala ti!" "Nego molim te, gospodaru" pridoda seljanin, "neka još koji dan u mene poštoji kotao, jer ga onako bolesna ne mogu spraviti." "Dobro dokle" odgovori mu trgovac. Poslije dešetak dana dotrči uplašen seljanin k trgovcu, pa mu reče: "Gospodaru, ne znaš nesreće?" "Koje?" zapita trgovac. "Krepao kotao." "Kako krepao, ničiji sine!" prodere se trgovac, "kako može kotao krepati?" "Eto kako" prihvati seljanin, "štogođ se koti, valja i da krepa." I na ovaj način, kad trgovac potjera seljanina na sud, seljanin i u sudu dobije razlog, i uzme veliki kotao za mali.

Izvor

uredi
  • Karadžić, V. S. 1870. Srpske narodne pripovijetke, drugo umnoženo izdanje. Beč, u nakladi Ane, udovice V.S. Karadžića. str. 289–290.


 
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Vuk Stefanović Karadžić, umro 1864, pre 160 godina.