Krvni mir/7
| ◄ VI ПОЈАВА | PROMJENA | VIII ПОЈАВА ► |
PROMJENA
(Stevanova soba prosto namještena. Namještaja nema gotovo nikakvog osim dvije-tri male tronožne drvene stolice. Stojan sjedi uplakan. Iz početka ćuti, a kašnje digne glavu i gleda u nebo.) Bože, zar je sve ovo tvoja volja? Šta sam ti sagriješio, pa da me ’vako kazniš? Eto, sad mi je sve pobrkano ... Radanovi se neće lahko s nama pomirit’ pa makar što je sve bilo nehotično.. . Znam ja kako je to u nas ... Ima dušmana što će jedva dočekati da umiješaju svoje prste pa da nagone Radana na osvetu... (U isti mah čuje se Miličina tužbalica iz daljega.)
Kuda si mi nahitio
Naš sokole
Što ostavii braću svoju
I drugove
S kam će s’ braća ponositi,
Naš ponose?
Eno, ono je ona! Od juče mi uvijek para srce sa ovom pjesmom. Volio bi, da me nožem udari, nego da ’vako kuka i jadikuje. (Opet tužbalica.)
Ko će igre zamećati
Obiliću?
Kada kamen baci't’ šćaše
Međ drugove
Ti svakome odvajaše
Naš sokole...
(Stojan stoji, sluša, pa s jaukom uzdahne, pokrije lice rukama, sjedne i plače.)
|