Kralj Vukašin/27
POJAVA VI
(Pređašnji; momak s vrata kaže: carica, i ona ulazi pogledavši na vlastelu, koja saginju glave. Blijeda je, ali se drži dostojanstveno).
CARICA:
Ja svršujem moje svjetsko žiće,
I ostavljam ovdje među vama
Dostojanstvo svoje, carski naslov,
A i spomen. Taj nadam se, neće
Mrzak biti ni jednomu od vas;
Bar nastojah da ne bude taki.
A ako sam ipak preko volje,
U zanosu svoga očajanja,
Uvr’jedila koga, oprostite.
BOJO:
Ah carice naša, šta govoriš!
CARICA:
K’o pošteni, hrabri vitezovi
Branili ste vjerno, postojano,
Dok se moglo, pravo doma moga;
A kad ono potonu u krvi,
Htjeste sa mnom da ga osvetite.
Ne uspjesmo... Bog je tako htio;
Pa pred Bogom ja savijam glavu.
Ali vama, vrsni prijatelji,
Vama moja ostaje zahvalnost,
Dok m’ uskuca u njedrima srce;
R’ječ posljednja na usnama mojim
Biće topla za vas Bogu molba.
MOMAK (S vrata):
Knez.
(Carica se na ovu riječ trgda, ali odmah povraća se sebi).
LAZAR (Saginje koljeno):
Carice!
CARICA:
Lazo, i ti dođe?
Ustan’.
LAZAR:
Dođoh da ti gnjev utišam.
CARICA (Upada mu u reč):
Ja sam tiha, vidiš; posve tiha,
Opraštam se s prijatelj’ma vjernim.
LAZAR:
Ja nevjeran dakle?
CARICA:
O tom ništa;
Na svršeno ne vraćam se rado.
Da, tiha sam, kneže; ti si danas
Od jedanput izveo u meni
Čudan prevrat; ali možda ću ti
Na njem’ kašnje i zahvalna biti.
LAZAR:
(Ova žena podsm’jeva li mi se?)
CARICA:
Ne zbunjuj se. Volim što si doš’o,
Ne, da bih te mogla ukoriti,
Ne, ne, kneže; ako razdraženo.
Moje srce i osuđuje te,
Pusti razum ipak t’ opravdava.
Ali volim što ti otkrit’ mogu
Misli moje. Upamti riječi,
Koje ćeš mi sad iz usta čuti.
LAZAR:
Što god rekla, gospo, ja primiću
O predanošću. I nepravda sama
Dala bi se sad žalosti tvojoj
Oprostiti. Spokojno te slušam.
CARICA:
Mi iđasmo jedno pored drugog
Istim putem, nu različnom smjeru:
Ja pravednom strašću zanesena
Da osvetim krunu i smrt sina,
Ti razumom hladnim rukovođen
Da otetu krunu tu preotmeš;
Ja da satrem opustjelo carstvo,
Ti rasuto da ga opet spojiš.
Iduć’ tako moradosmo jednom
Na raskršće doći, i dođosmo.
Tu za tebe Bog se izrazio,
Jer i bolji tvoj smjer od mojega;
Tu s’ i nav’jek evo rastajemo.
Ja okrećem prema grobu živih,
Ti k pr’jestolu srećno put nastavljaš.
Nu hoćeš li dospjeti do njega,
Il’ ćeš b’jedno na po puta pasti?
LAZAR:
Čudno zboriš!
CARICA:
Ispitljivim okom
Ti odgovor na licu mi tražiš.
Evo ti ga: pašćeš, kneže, pašćeš.
Ak’ ustraješ kako poče danas.
Mir, priznajem, viša ti je sila
Nametnula: Rim s Ugrima tamo,
A Mrnjavac amo sa Turcima.
Ali, kneže, tim je mirom tebi
I provala prva iskopana.
U nju će te gurnuti Vukašin,
Ako mu se pouzdano spustiš
U naručje, i tu se uspavaš,
Odatle se istrgni što brže.
LAZAR:
O carice, jedna nam je mis’o.
CARICA:
A sve dotle čuvaj ga se dobro,
Ni za čas mu, Lazare, ne vjeruj;
Već kod prve prilike mu zgodne
Očekuj ga; navaliće na te.
LAZAR:
K’o što vidim, poznajega ga divno.
CARICA:
Poznajem ga; ah, ah! poznajem ga.
On će Ugre, Turke,
I đavole iz ponora njinih
Izazvati, samo da t’ ukloni
Ispred sebe. Preduhitri njega.
Sa njim suzbij najprije Moslimca,
Pa bič onda, što je za tu svrhu
Bog iz moje istrgao ruke,
Ti uruči brže,
I dovrši nad njim božju pravdu.
Tek kad kazniš, satreš, kad uništiš
Sve im grozno koljeno, te zemlju
Tim krvavim otkupiš krštenjem,
Tek ćeš onda na obnovljen pr’jesto
Pouzdano moći da zasjedneš.
Po tu c’jenu ja prenosim na te
S blagoslovom Nemanjino pravo:
Moj t’ amanet samo osvećena
Uroševa kruna. — Zaboravljam!...
Jošte jedan, još amanet jedan
Imam za te, Hrebeljanoviću.
Iz smrdljiva gnoja cvijetak je
Ponikao, cigli jedan cv’jetak;
Razum’ješ me... taj mi nemoj nogom
Potirati.
LAZAR:
Kraljevića?
CARICA:
Njega.
Njega ćeš mi poštedjeti; ovdje,
Ovdje, vidiš, Kraljević je mjesto
Zastupio onog, za kojim ću
Grozne suze roniti do smrti.
Taj cvijetak i okolo tebe
Svoj će blagi miris prosipati.
LAZAR:
Gospo, na me Marko jače mrzi
No i otac.
CARICA (Strasno):
Na dušu ga tebi,
Na dušu ga, o Lazare, mećem:
Proklet bio ako na nj vojštio!
Blagosloven ako g’ očuvao!
Obećaj mi.
LAZAR:
Ovo jedno mogu:
Dok on na me ne potegne mača
Stajati će i moj u korici.
CARICA:
To je dosta. — Sada sve dovrših. —
Moj posljednji među vama trenut
Izbio je. Ostanite zbogom...
Nav’jek zbogom, prijatelji moji.
(Svi joj ljube ruku, ona se okreće k vratima, a na njih stupa Marko. Carica se sva stresa; pa najdirljivijim glasom viče:)
Marko! Marko!... Druže sina moga!
(Pruža k njemu drkćući ruke. Marko k njoj hita; i pada na jedno koljeno. Carica pred njim ispravljena pokriva lice rukama i plače, a plače i sva okolina).
BOGDAN:
Ovo joj je iskušaj najteži.
CARICA:
Grudi moje, ne raspuknite se!
BOGDAN:
Svi plačemo! Ne produžuj, sestro,
Ove gorke čase. Odlazimo.
CARICA:
Kraljeviću, ti ne smetnu s uma
Ucviljenu mater Uroševu
Ni u ovom posljednjem trenutku!
Na svemu ti pređašnjemu hvala,
Al’ najviše na ovome sada.
KRALjEVIĆ (Diže k njoj glavu i obje ruke):
Ostavljaš nas!
CARICA:
Ali sobom nosim
Vječit spomen tvoje l’jepe duše;
Hodi, Marko, u naručje moje.
(Ostaju za čas zagrljeni).
Živi mirno s knezom, to te molim
Na rastanku. Zbogom... Svima zbogom!
(Svi izlaze za njom, van Boja. Nikša koji je sakriven za drugima stajao, stupa k Boju i kaže mu:)
NIKŠA:
Rat se svrši; nu počinje drugi,
Na nj odavdje sutra polazimo.
BOJO:
Ostaješ li uv’jek pri namjeri
Da osvetiš oca?
NIKŠA:
On i Uroš
Ustaše li iz krvava groba,
Pa namjeru da prom’jenim?
Vidiš...
(Pokazuje mu nož).
Od sebe ga ne odvajam. Zbogom. (Otide)
BOJO:
Uv’jek isti! neumitan ka’no
Vječna pravda! — Idem za caricom.
|