Kraljevska proklamacija od 6. januara 1929.
Svim Srbima, Hrvatima i Slovencima
Najviši narodni i državni interesi i njihova budućnost zapovedaju Mi, da se, i kao Vladalac i kao Sin ove zemlje, obratim neposredno Narodu i da mu otvoreno i iskreno kažem ono što Mi u sadanjem trenutku nalaže Moja savest i Moja ljubav prema Otadžbini.
Nastupio je čas, kad između Naroda i Kralja ne može i ne sme više biti posrednika.
U toku tolikih prošlih napora i tolikog strpljenja, koje sam pokazao u vršenju Svojih visokih dužnosti, Moju je dušu razdirao vapaj naših narodnih masa radnih i rodoljubivih, ali i namučenih, koje su rukovođene svojim prirodnim i zdravim rasuđivanjem, već odavno nazirale da se više ne može ići putem kojim se dosad išlo.
Moja očekivanja, kao i očekivanja Naroda, da će evolucija našeg unutarnjeg političkog života doneti sređenje i konsolidovanje prilika u zemlji, nisu se ostvarila.
Parlamentarni red i sav naš politički život dobivaju sve više negativno obeležje, od čega Narod i Država imaju za sada samo štete. Sve korisne ustanove u našoj Državi, njihov napredak i razvitak celokupnog našeg narodnog života, dovedeni su time u opasnost.
Od takvog nezdravog političkog stanja u zemlji strada ne samo unutarnji život i napredak, nego i napredak i sređivanje i razvijanje spoljnih odnosa naše Države, kao i jačanje našeg ugleda i kredita u inostranstvu.
Parlamentarizam, koji je kao političko sredstvo po tradicijama od Moga nezaboravljenoga Oca, ostao i Moj ideal, počele su zaslepljene političke strasti zloupotrebljavati u toj meri, da je postao smetnja za svaki plodni rad u Državi.
Žalosni razdori i događaji u Narodnoj Skupštini pokolebali su kod Naroda veru u korisnost te ustanove.
Sporazumi, pa i najobičniji odnosi između stranaka i ljudi postali su apsolutno nemogući.
U mesto da parlamentarizam razvija i jača dušu narodnog i državnog jedinstva, on, ovakav, kakav je počinje da dovodi do duhovnog rasula i narodnog razjedinjavanja.
Moja je sveta dužnost, da svim sredstvima čuvam Državno i Narodno Jedinstvo. I ja sam rešen da ovu dužnost bez kolebanja ispunim do kraja.
Čuvati jedinstvo narodno i celinu državnu, to je najviši cilj Moje Vladavine, a to mora biti i najveći zakon za Mene i svakoga.
To Mi nalaže Moja odgovornost pred Narodom i pred istorijom. To mi nalaže ljubav prema Otadžbini i pijetet prema bezbrojnim dragocenim žrtvama, koje padoše za taj ideal.
Tražiti leka tome zlu u dosadanjim parlamentarnim promenama vlade ili u novim zakonodavnim izborima, značilo bi gubiti dragoceno vreme u uzaludnim pokušajima, koji su nam već odneli nekoliko poslednjih godina.
Mi moramo tražiti nove metode rada i krčiti nove puteve.
Ja sam uveren, da će u ovom ozbiljnom trenutku svi Srbi, Hrvati i Slovenci razumeti ovu iskrenu reč svoga Kralja i da će oni biti Moji najverniji pomagači u toku Mojih budućih napora, kojima je jedini cilj:
da se u što kraćem vremenu postigne ostvarenje onih ustanova, one državne uprave i onog državnog uređenja, koje će najbolje odgovarati opštim narodnim potrebama i državnim interesima.
Radi toga rešio sam i rešavam, da Ustav Kraljevine Srba, Hrvata i Slovenaca od 28. juna 1921. godine prestane važiti.
Svi zemaljski zakoni ostaju u važnosti, dok se prema potrebi Mojim Ukazom ne ukinu.
Na isti način donosiće se u buduće novi zakoni.
Narodna Skupština izabrana 11. novembra 1927. godine raspušta se.
Saopštavajući ovu Moju odluku Mome narodu, naređujem svima vlastima u Državi, da po njoj postupaju, a svima i svakome zapovedam da je poštuju i da joj se pokoravaju.
6. januara 1929. u Beogradu,
ALEKSANDAR s.r.
Izvor
uredi- Politika br. 7.430 od nedelje 06. janura 1929, naslovna strana.
|
Ovaj tekst je u javnom vlasništvu u Srbiji, Sjedinjenim državama i svim ostalim zemljama sa periodom zaštite autorskih prava od života autora plus 70 godina jer je njegov autor, Aleksandar I Karađorđević, umro 1934, pre 90 godina.
|