Kraljević Marko i crni arapin

* * *


Kraljević Marko i crni arapin

Kulu ziđe crni arapine
U primorju kraj sinjega mora,
Sa svačim je kulu izkitio:
Po njoj mi se arape šetao.
Govorio crni arapine: 5
„Što ćeš moja u primorju kulo?
„Majke neimam, da po tebi šeće,
„Niti majke niti roditelja,
„Ja se jadan oženio niesam.
„Začuo sam u cara djevojku 10
„Prosit ću je, ako mi je dade,
„Ako mi je care dati neće
„Hoće meni na megdan izići,
„Na megdanu djevojku dobit ću.
Piše knjigu crni arapine 15
Baš na ruke caru gospodinu:
„Bogom tebi moj care čestiti,
„Hoćeš dati ćrcu za arapa?
„Ako mi je care dati nećeš,
„Ona će mi na megdan izići. 20
Sve dan po dan caru knjiga dođe.
Kad je care knjigu zadobio.
I vidio što mu knjiga kaže,
On dozivlje milu gospu svoju:
„O Bogom ti carice gospojo, 25
„Knjigu piše crni arapine,
„Da mu damo liepu djevojku.
„Ako mu je mi dati nećemo,
„Da će njemu na megdan izići,
„Na megdanu dobit će djevojku. 30
Misli care što će učiniti,
Nemože on naći megdanžije.
Koj bi otel od arap djevojku.
San sanjala carica gospoja,
San sanjala caru kazivala: 35
„Bogom tebi moj care čestiti,
„Ja sam dobru sanatu sanjala.
„Ako Bog da i srieća junačka
„Meni dođe Musa Kesrdžija
„U Prilipu gradu bielomu, 40
„Daj u njemu jedan megdanžija
„Po imenu Kraljeviću Marko.
Kad je care glase razačuo
Piše knjigu Kraljeviću Marku;
„O junače Kraljeviću Marko 45
„Otmi meni od arap djevojku,
„Dat ću tebi tri tovara blaga,
„Kakva blaga sve žutih dukata.
Care šalje svoga tatarina:
„Hodi tamo moj dragi tatare, 50
„Hodi tamo do Prilipa grada,
„U Prilipu jedan megdanžija
„Po imenu Kraljeviću Marko,
„Koj će otet od arap djevojku.
Tamo ide carev tatarine, 55
Nosi knjigu Kraljeviću Marku.
Kad je doša do Prilipa grada
I začuo kadi Marko biva,
Marku nosi knjigu prebielu,
Dade knjigu Kraljeviću Marku. 60
Marko vidi što mu knjiga kaže,
Pa on Šalje k caru tatarina:
„Pojdi s' Bogom carev tatarine,
„Ja nesmijem na arapa poći,
„Skinu' bi mi sa ramena glavu 65
„Što će meni sve carevo blago,
„Kad ja nemam na ramenu glave.
Tamo ide carev tatarine,
Kad je došo caru čestitomu
Pa kazuje što mu Marko reče, 70
Da nesmije na arapa poći,
Da mu arap neoduzme glave,
Da što će mu sve carevo blago
Kad izgubi sa ramena glavu.
Piše knjigu carica gospoja, 75
U njoj mi je Marka pozdravljala:
„O moj sinko Kraljeviću Marko
„Otmi meni od arap djevojku,
„Dati ću ti pet tovara blaga
„Kakva blaga, sve žutih dukata. 80
Tere šalje svoga tatarina:
„Hodi tamo moj dragi tatare,
„Hodi tamo do Kraljević Marka,
„Predaj knjigu Kraljeviću Marku.
„Tamo ide carev tatarine. 85
Kad je doša Kraljeviću Marku,
Knjigu dade Kraljeviću Marku,
Knjigu štije Kraljeviću Marko.
Kad on vidje što mu knjiga kaže,
Pa govori mladomu tataru: 90
„Hodi s Bogom carev tatarine
„Ja nesmijem na arapa poći,
„Da mi arap neoduzme glavu,
„Što će meni sve carevo blago,
„Kad mi nije na ramenu glave. 95
Tamo ide carev tatarine
Pa on pravi carici gospoji;
Šta je reka Kraljeviću Marko,
Marko kaže, da nesmije poći,
Da mu arap neoduzme glavu, 100
Da što će mu sve carevo blago.
Kad to čula carica gospoja,
Ona čula što joj tatar kaže,
Tr dozivlje svoju liepu hćrku:
„Bogom tebi draga hćeri moja, 105
„Piši knjigu Kraljeviću Marku,
„Da te otme mladu od arapa.
Piše knjigu liepa djevojka
Liepo Marka u njoj pozdravljala:
„Bogom brate Kraljeviću Marko, 110
„Bratim tebe Bogom jediniem
„I kunem te svetiem Ivanom,
„Otmi mene mladu od arapa,
„Dat ću tebi sedam tovar blaga,
„I dat ću ti od zlata košulju, 115
„I dat ću ti sablju cesarovu,
„Na nju ću ti pečat udariti
„Da te niki pogubit nesmie
„Dok ne pita cara čestitoga.
Tamo šalje svoga tatarina: 120
Tamo ide carev tatarine
Nosi knjigu Kraljeviću Marku.
Kad ju vidje Kraljeviću Marko
Kad vidio što mu knjiga kaže,
Tr govori mladu tatarinu: 125
„Hodi s Bogom carev tatarine!
„Nit mu veli doći nit ne doći.
Tamo ode carev tatarine,
Pa on pravi carici gospoji
On povieda što mu Marko reče: 130
„Hodi s Bogom carev tatarine
Nit mi reče doći nit nedoći,
Dan se svanu i sunašce granu.
Car opravlja liepu djevojku.
Opravlja ju u to sinje more. 135
Ide ona do sinjega mora
Itu njojzi dobra srieća bila,
Na moru je Kraljeviću Marko
Napajao svog vierna šarinu.
Šarac neće, da on vode pije 140
Nogom taba o zemljicu crnu,
Marko gleda što mu šarac taba,
Što mu taba o zemljicu crnu,
Obazre se Kraljeviću Marko.
Al kad idje liepa djevojka 145
Božju pomoć moru nazivala:
„Da si zdravo moje sinje more!
„U tebi ću viek vjekovati,
„U teb' volim viek vjekovati,
„Nego poći za arapa crnog. 150
To začuo Kraljeviću Marko
Pa on pita liepu djevojku:
„Bogom tebi liepa djevojko
„Što je tebi, da ti tako kuneš?
Tr govori liepa djevojka; 155
„Što me pitaš neznana delijo
„Što me pitaš, kad pomoći nećeš.
„Pisala sam Kraljeviću Marku,
„Da on otme mene od arapa,
„Da ću mu dat sedam tovar blaga 160
„I još tome od zlata košulju,
„I da ću dat sablju cesarovu,
„A i na njoj pečat udariti,
„Da ga nesmi niki pogubiti
„Dok nepita cara čestitoga. 165
Al govori Kraljeviću Marko:
„Hodi kući liepa djevojko.
„Ja sam glavom Kraljeviću Marko.
„Pa kad dođe crni arapine
„Neka dadu tebe za arapa 170
„I neka mu večeru skuhaju,
„I neka ju njemu liepo zruče,
„I nek meni večeru naprave,
„Ja ću biti u mehanu ravnom,
„U mehanu hoću vino piti 175
„Neka meni neomale vina.
Kada došla liepa djevojka
I kazuje caru čestitomu:
„Evo doša Kraljeviću Marko
„Marko pita laganu večeru. 180
Kad je care glase razačuo
On mi kuha laganu večeru
Pa je šalje Kraljeviću Marku,
Ali eto crnog arapina
Sa svojeh petstotin svatova. 185
Liepo ga care dočekao
I njemu je večeru sigura
I liepo mu večeru izruči.
Arap ode od cara čestitog.
Kad je doša pred mehane ravne 190
Pa govori crni arapine:
„Mili bože šta to bi ti može
„Sve j' od straha zatvorilo vrata.
„U mehanu zatvorena vrata.
„Il je bedast il za strah neznade. 195
Arap tegnu suru bedeviju
Nategnu je na mehane ravne,
Al arapu hudna srieća bila,
Izpeči se šarac Kraljevića,
Šarac baca na crnog arapa 200
Nedade mu ni unutra ući.
Marko pije jedan bukal vina,
Jedan pio, drugi šarcu dao.
Kad svatovi malo odmašiše
Za njim ide Kraljeviću Marko. 205
Kad je stiga od arap svatove,
On progoni zadnje ma pred prve.
Al arapu hudna srieća bila
Pogubi mu Kraljeviću Marko
Pogubi mu petstotin svatova. 210
Al se vrati crni arapine,
Udriše se zlaćenim kopjami.
Kad se njima kopja polomiše,
Stade vriska dobrieh konjika,
Stade zveka noža i sabalja, 215
Prevario Kraljeviću Marko
On prevari crnog arapina,
Kako mi ga lasno udario,
Iz vrata mu glavu izkinuo.
Meće glavu u konjo-zobicu, 220
I uzimlje liepu djevojku,
Uzimlje je za bielu ruku
Pa je vodi caru čestitomu,
I on nosi od arapa glavu.
Izručio mlađahnu djevojku, 225
Izruči ju caru čestitomu:
„O Bogom ti moj care čestiti
„Eto tebi liepe djevojke
„I eto ti od arapa glave.
Liepo oni Marka darovaše. 230
Dadoše mu liepu djevojku.
Dadoše mu sedam tovar blaga.
Kakva blaga sve žutih dukata,
I još tomu od zlata košulju
Dadoše mu sablju cesarovu, 235
Na kojoj i pečat udariše
Da ga nesmi niki pogubiti.

Datoteka:Murat Sipan vinjeta.jpg


Reference

Izvor

Hrvatske narodne pjesme, sakupljene stranom po primorju a stranom po granici, sabrao Stjepan Mažuranić, učitelj, svezak I, u Senju, tiskom i nakladom H. Lustera, 1876., str. 86-96.