Kraljević Marko i Musa kesedžija (II)

* * *


Kraljević Marko i Musa kesedžija (II)

Vino pije Musa Kesedžija,
U Stambolu u krčmi mehani.
Kad se Musa nakitio vina
I od dana ćefi zadobio,
Stade Musa pijan govoriti, 5
Kako treba trezan učiniti:
„O, tako mi boga velikoga,
Evo ima levet godin’ dana,
Kako dvorim cara u Stambolu,
Ne zaradi pare ni dinara, 10
Ni zaradi na noge opanke,
Ni dolame nove ni polovne!
Al' tako mi boga velikoga,
Odvršću se u kršno primorje,
Kod mora ću napraviti kulu, 15
Oko kule gvozdene čengele,
Caru vešat hodžo i kadije!
Zatvoriću skele oko mora
I drumove okolo primorja!
Otimaću svo njegovo blago, 20
Što prolazi za godinu dana,
Najedanput po trides' tovara!"
Štogođ Musa pijan govorio,
Sve to trezan beše učinio.
Navrže se u kršno primorje, 25
Kod mora je napravio kulu,
Oko kule gvozdene čengele,
Veša caru hodže i hadžije,
Pozatvara skele oko mora
I drumove okolo primorja 30
I otima svo carevo blago,
Što prolazi za godinu dana,
Najedanput po trides’ tovara,
Sve to Musa sebi ostavio!
Grdne žalbe caru dopadoše, 35
Sve tužeći na Musu prokleta!
Stade care mogdandžije tražit,
Obećavat nebrojeno blago,
Ko pogubi Musu arambašu.
Kako koji tamo odlazaše, 40
Stambolu se više ne vraćaše,
Sve polomi Musa po primorju!
Pa on posla Ćuprilić vezira
I sa njime do trista katana,
Sve polomi Musa po primorju 45
I uvati Ćuprilić vezira,
Pa mu sveza ruke naopako,
Pa ga posla caru u Stambola.
Kada dođe Ćuprilić vezire,
U Stambola grada bijeloga. 50
Pita njega care od Stambola:
„Šta je tamo Ćuprilić vezire?"
„Bogme, ništa care od Stambola,
Sve polomi Musa po primorju
I mene je živa ufatio 55
I spremio u Stambol bijeli,
Da pokažem caru čestitome,
Šta uradi Musa po primorju!"
Kad to začu care od Stambola,
Udari se rukom po kolenu, 60
„Šta da radim sa prokleta Musu?
Dosadi mi ljuta sirotinja,
Sve tužeći na Musu prokleta!"
Progovara Ćuprilić vezire:
„Gospodine, care od Stambola, 65
Da je sada Kraljevića Marka,
Zgubio bi Musu Kesedžizu!"
Progovara care od Stambola:
„Što pominješ Kraljevića Marka!
Evo ima tri godine dana, 70
Kako sam ga vrgo u tamnicu,
Nijesam ga više otvorio,
Dosad su mu kosti istrunule!"
Progovara Ćuprilić vezire:
„Šta bi dao onome junaku, 75
Koj' bi kazo u životu Marka?"
„Dao bi mu na Bosni vezirstvo,
Bez promene za devet godina!"
Tad poskoči Ćuprilić vezire
I izvede Marka iz tamnice. 80
Pita njega care od Stambola:
„Jesi more, Kraljeviću Marko,
Jesi danas đegod u životu?
Govori mu Kraljeviću Marko:
„Jesam care, ali u hrđavu! 85
Govori mu care od Stambola:
„Možeš li se Marko pouzdati,
Da otideš u kršno primorje,
Da pogubiš Musu Kesedžiju?”
„Prođi mi se care gospodine, 90
Ja ne mogu očima gledati,
A kamoli megdan dijeliti!
Ubila me memla od kamena,
Ubio me melem od tamnice!
Namesti me dole u mehanu, 95
Primakni mi vina i rakije
I beškota ljeba bijeloga
I debela mesa ovnujskoga;
Te ponešto mesa krmetine
I nek’ ima nešto srnjetine; 100
Da posedim nekoliko dana,
Kazaću ti da l' sam za megdana!"
Viknu care tri berbera mlada,
Jedan mije, drugi bradu brije,
A treći mu nokte odrezuje! 105
Namešti ga u novu mehanu,
Primače mu vina i rakije
I beškota l>eba bijeloga
I debela mesa ovnujskoga;
Primače mu mesa krmetine, 110
Krmetine te i srnjetine!
Sedi Marko tri meseca dana.
Zove njega care od Stambola:
„Možeš li se Marko pouzdati,
Da otidneš u kršno primorjo, 115
A pogubiš Musu arambasu?"
Govori mu Kraljeviću Marko:
„Donesite mi suvu drenovinu,
Sa tavana od devet godina,
Da ja stegnem u desnicu ruku, 120
Pa ću kazat da l’ sam za megdana!
Donesoše suvu drenovinu,
Sa tavana od devet godina,
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje, na troje, 125
Al' iz njega voda ne potekla.
Progovara Kraljeviću Marko:
„Bogme, care, još mu nije vreme!
Još da sedim nekoliko dana,
Sam ću kazat kad sam za megdana!" 130
Još tu sedi tri meseca dana,
Vidi Marko da je za megdana,
Pa zatraži suvu drenovinu,
Dadoše mu suvu drenovinu,
Sa tavana od devet godina, 135
Steže Marko u desnicu ruku,
Pršte drvo na dvoje, na troje
I tri kaplje vode iskapaše
I govori Kraljeviću Marko:
„Bogme, care, sad mu jeste vreme!” 140
Pa otide Novaku kovaču,
Pa govori Kraljeviću Marko:
„Kuj mi sablju, Novače kovače,
Kakvu nisi iikad sakovao!”
Skova sablju Novače kovače, 145
Kovao je za nedelju dana,
S dva kovača i tri pomagača.
Pita njega Kraljeviću Marko:
„Jesi l’ mene sablju sakovao?"
„Delibaša, Kraljeviću Marko, 150
Eto sablje, eto nakovanja,
Pa ogledaj sablja kakva ti je!"
Tad omanu Kraljeviću Marko,
Te preseče pola nakovanja.
Još govori Kraljeviću Marko: 155
„O, boga ti, Novaku kovače.
Jesi kome bolju sakovao?"
Prevari se Novače kovače,
Te on kaza Kraljeviću Marku:
„Jesam jednu bolju sakovao, 160
Bolju sablju, a boljem junaku!
Kad s' odvrnu Musa u primorje,
Kad udari njome po nakovanj,
Ni trupina zdrava ne ostade!”
Mučno beše Kraljeviću Marku, 165
Pa govori Novaku kovaču:
„Pruži ruku, da ti sablju platim!”
Pruži ruku Novaku kovaču,
Manu sabljom Kraljeviću Marko,
Odseče mu ruku do ramena! 170
Pa se maši rukom u džepove,
Te mu dade stotinu dukata:
„Eto tebe stotina dukata,
Nećeš kovat ni bolju ni goru!"
Pa otide Marko po ordije, 175
Svud se skita i za Musu pita!
Nema druma kud je prolazio,
Ni bedema na kome je glava!
Jedno jutro poranio Marko,
Uz klisuru tvrda Kačanika, 180
Al' eto ti Muse na vrančiću,
Na vrancu je noge prekrstio,
Topuzinu baca u nebesa,
Dočekuje u bijele ruke,
Te se igra Musa Kesedžija! 185
Čim ga srete Kraljeviću Marko,
Preku riječ Muse progovara:
„Deli Musa, uklon mi se s puta,
Je l' s ukloni, je li se prikloni!"
Odgovara Musa Kesedžija: 190
„Bre, ne luduj, Kraljeviću Marko,
Prođi smirom, ne zameći kavgu,
El’ ^odjaši da pijemo vino.
I j’ako te rodila kraljica,
Na krevetu, na meku dušeku, 195
U zlatnu te struku zavijala,
A srebrnom žicom povijala,
Odranila medom i šećerom!
A mene je ljuta Arnautka,
Kod ovaca na ploči studenoj! 200
U crnu me struku zavijala,
A kupinom lozom povijala,
Odranila skrobom ovsenijem
I j’ opet mu često zaklinjala,
Da se nikom ne uklonim s puta!" 205
Kad to vide Kraljeviću Marko,
Da mu druge biti ne mogaše,
On dovati svoje bojno koplje,
Pa položi svojemu Šaranu,
Deli Musi u prsi junačke. 210
Na topuz ga Musa dočekao,
Preko sebe koplje prebacio!
Pa dovati svoje bojno koplje,
Da udari Kraljevića Marka,
Na topuz ga Marko dočekao, 215
Preko sebe koplje prebacio!
Dovatiše perne buzdovane,
Stadoše se njime udarati.
Euzdozane perne polomiše,
Baciše ih u zelenu travu. 220
Dovatiše sablje okovane,
Stadoše se njima udarati,
Britke sablje obe polomiše,
Baciše ih u zelenu travu.
Kad oružje svoje saktisaše, 225
Ščepaše se u kosti junačke
I pognaše po zelene trave,
Teraše se letnji dan do podne.
Musu beše pena popanula,
Marka beše bela i krvava! 230
Bože mili čuda velikoga,
Da je kome pogledati bilo,
Kad udari junak na junaka;
Deli Musa na Kraljević Marka!
Nit se dade Musa oboriti, 235
Nit’ se može Marko oboriti!
Kad to vide Musa Kesedžija,
On govori Kraljeviću Marku:
„Mani, Marko, ja li da omanem!"
Pa omanu Kraljeviću Marko, 240
Al' ne more ništa da uradi!
Tad omanu Musa Kesedžija,
Strpa Marka u zelenu travu!
Ljuto cvili Kraljeviću Marko:
„Avaj mene do boga miloga, 245
Gde ću danas glavu izgubiti,
Od proklete Muse Kesedžije!
Sestro vilo, da te bog ubije,
A što si se često zaklinjala,
Kad goć mene bude do nevolje, 250
Da ćeš mene biti u pomoći!”
Javi mu se sa planine vila:
„Pobratime, Kraljeviću Marko,
Ne l’ ti jesam, bolan, govorila,
Da ne činiš kavge u nedelju 255
I još sam ti brate govorila,
Da ti nosiš guju ispod tajne!”
Pade na um Kraljeviću Marku,
Pa izvadi mača iza čizme,
A Musa mu beše pogledao, 260
Otkud ono vila govoreše.
Udri Marko Musu Kesedžiju,
Od učkura do bijela grla.
Mrtav Musa pretisnuo Marka,
Jedva mu se Marko izvadio! 265
Kad da vidiš čuda velikoga,
Troja rebra Muse Kesedžije
I u Muse tri srca junačka!
Jedno mu se beše umorilo,
A drugo se beše razbudelo, 270
Na trećemu ljuta guja spava!
Progovara plaovita guja:
„Moli boga Kraljeviću Marko,
Da se nesam probudila bila,
Od tebe bi trista jada bilo!” 275
Kad to začu Kraljeviću Marko,
On govori iz grla bijela:
„Bože mili, čuda velikoga,
Što pogubi od sebe boljega!"
Pa odseče Muse rusu glavu, 280
Pa je baci Šarcu u zobnicu,
Pa otide caru do Stambola,
Dade cara od Musinu glavu.
Tad poskoči care od stolice.
Nasmeja se Kraljeviću Marko: 285
„A što si se care prepanuo?
Kad od mrtve glave poigravaš,
Kako bi ga živa dočekao?”
Car mu dade pet tovara blaga,
Ode Marko do Prilepa grada.290


Reference

Izvor

  • Tatomir P. Vukanović: Srpske narodne epske pesme, Narodni muzej u Vranju, Vranje, 1972., str. 55-62.